Da, ja sam ovisnik. Ne, nisam ja ovisnik o kafi, ni cigarama, ni alkoholu, niti drogama. Uvijek sam ja znala šta je dobro a šta zlo (pametnica!)... Nisam ovisna ni o televiziji, ni internetu, ni telefonu a ni hrani... Kao što je rekla Eho, sve dok znam granicu i znam da se zaustavim, to jest da vladam ja nečim a ne ono mnome, nije ovisnost. Ali, ja sam ovisna o nečemu drugom, ja ovisim o potvrđivanju od drugih, o prihvatanju, odobravanju, o pohvalama, lijepim riječima. Eto, u "Temi mjeseca" sam objavila, u zadnji čas, tekst i dobila kritiku i diskfalifikaciju. Opravdano, shvatam, promašila sam temu, ali osjećanja u meni... Osjećanja u meni govore da nešto nije u redu sa mnom. Želim da budem iskrena sa vama. Kakvo me osjećanje obuzelo? Da li ljubomora, zavist? Ma, ne, nije to, ili, možda?... Neka neprijatnost, kao da sam nešto zgriješila, osjećaj neuspjeha, osjećaj srama, poniženja... neda mi mira... Nisam bila srećna, mada znam da nisam očekivala nikakvu nagradu, niti pohvalu, ali, ipak... Shvatila sam da sam pametovala i pridikovala, a to niko ne voli. A htjela sam nešto da kažem... Htjela sam da kažem da sam zaljubljena u Isusa od onog trenutka kada sam prvi put pročitala njegove riječi. Zaljubila sam se u njegovu savršenu, božansku ljubav, šta se može. On,sam čovjek, kao ja i ti, otkrio mi je apstraktnog Boga. Ono najdivnije što sam spoznala preko njega, je bilo to da me Bog voli i ovakvu, skroz nesavršenu, kakva stvarno jesam... A ja ne znam kako to da kažem, pa pridikujem, pametujem. Ma ne, ne bi to niko uzeo ni za nedjeljnu propovijed, kako su mi napisali... Ja tu svoju privrženost Njemu, uopšte ne povezujem sa religijom i obećavam da vas nikada više neću ugnjaviti sa takvim pridikovanjiima. Ili, bolje da ništa ne obećavam?  Ništa ne obećavam, pa moram sebi dozvoliti i priznati da nisam savršena. Ne znam sve, griješim, pa šta... Promašim temu, pa šta, mogu još koji put, nije kraj svijeta. Bolje da sam promašila nego da nisam ništa napisala, ovako sam imala šansu da pogodim ili promašim... Ja sam nesavršena!!! Čujete, ja griješim! Kako se nositi sa kritikom, sa odbacivanjem? Shvatila sam da u meni čući ona mala uplašena djevojčica, širom otvorenih očiju, uvijek spremna da ispuni sva očekivanja od drugih, od roditelja, od nastavnika, da buda dobra, poslušna, pametna... i uvijek u strahu da nešto ne zabrlja, da ne dobije kritiku, ukor, opomenu, ona ne smije pogriješiti, ona mora biti savršena!... Eto, toliko godina imam, a još sam nezrela, emotivno... Prvo sam se izderala na tu malu djevojčicu u meni, a ona se jadna, još više pokunjila i povukla, htjela je da postane nevidljiva. A onda se trznem, shvatim, ja moram da utješim tu malu djevojčicu, da budem nježna prem njoj, jer su se uvijek svi na nju samo izderavali i to oni najbliži. Već sam baka i imam unučiće i znam koliko volim svoje unučiče da se nikada na njih ne bih ljutila ako bi nešto pokušali pa ne bi uspjeli, naprotiv, tješila bi ih i pomogla da nemaju nikakva loša osjećanja zbog toga. Shvatim i postanem nježna prema djevojčici u sebi (šššš... tako ću joj pomoći da odraste)... Koliko nas zaovijek ostaju nezrela djeca?.. I još nešto, napisali su mi u komentaru "nažalost". Ma ne treba to, nije na nikakvu žalost, treba reći samo "promašila" i gotovo.

Nedavno sam pročitala članak kojeg je postavila Wendi Tanja i bila sam oduševljena, jer sam u njemu našla sebe. Članak sam odmah pronašla u cjelosti i sada ga čitam ponovo, polako, analizirajući, podvlačeći sve važno, a sve mi se čini veoma važnim. Članak se zove „Put- Samospoznaja; Učiti voljeti sebe“, ja sam ga pronašla ovdje: http://public.carnet.hr/dragotadic/trazimoistinu.php

Ovaj tekst mi je puno pomogao da shvatim mnoge stvari, hvala onome ko ga je napisao.

Znate šta sam otkrila? Ja sam izgradila kod sebe "masku ljubavi", da, masku. Znate, to nije prava ljubav, to je maska ljubavi, to je lažna ljubav. To me je šokiralo. Ja, koja toliko volim, ja imam samo masku ljubavi? Moja ljubav nije prava? Ja koja toliko dajem svima , posebno mužu i djeci, koja trpim grube riječi, i patim radi njih, ja nemam pravu ljubav? Pa kažite, zar to nije šok?  Tek tada shvatim, mada sam se poslije sjetila da sam i iz drugih izvora mogla doći do istog zaključka, shvatim da sam ja kriva za sve, samo ja!!! Shvatate li, samo ja! Još veći šok! Niko mi nije kriv i nemam pravo nikoga da krivim ni za šta, ni svoga muža, ni svoju djecu, nikog. Ja sam lažljivac i kukavica. Ja sam im dozvolila da budu prema meni onakvi kakvi su bili i, u stvari, uzrokovala da budu takvi kakvi su. Ja sam jadikovala i plakala i ovdje, zbog stvari koje su mi se dešavale, jadna ja, dobra i draga, a oni takvi! "Jadna ti dobra i draga, uvijek fina", govorili su mi muž i kćerka, i bili su u pravu. Nisam trebala dozvoliti da budem jadna, i tačka! Ko mi je kriv, ja, samo ja! I onda, odlučila ja da ne budem više jadna. O, kako mi je bilo teško to izvesti, kao da idem na životni ispit od kojeg mi zavisi sudbina! Vjerovatno i zavisi. Kada me je kćerka nazvala i pitala da joj prebacim novac koji sam prebacivala na njen račun, rekla sam da više ne mogu i neću to raditi. Joj, kako je bilo! Bila je u šoku, bilo je suza, čuđenja, prekidanja veze sa mnom, a ja sam objašnjavala kako sam imala lažnu ljubav, što ona, naravno, nije razumijevala. Ja sam i dalje pravila prvi korak i mirile smo se i sada je puno bolje.

Ja sam se skrivala iza svoje maske. Šta sam skrivala? Skrivala sam svoja negativna osjećanja, a bilo ih je puno i previše. I muž i djeca su znali da mi kažu da se ja uvijek predstavljam dobrom, finom, blagom, dragom, a šta je unutra, kakav haos od osjećanja, samo Bog zna.  Ja sam se bojala da budem istinska ja. Živjela sam u neistini. Morala sam uvijek biti dobra, biti savršena, pažljiva, bez obzira šta osjećala. Nisam sama sebi smjela da priznam ta osjećanja, a bilo je tu i ljutnje i bijesa i tuge i bola, samosažaljenja i mržnje, da i mržnje... Zašto da lažem kada Bog već sve zna. Jedino ta moja loša osjećanja su bivala kratkog vijeka, jer sam lako praštala, a i meni se praštalo. Ipak sam griješila, jer nisam bila iskrena ni prema sebi, ni prema mužu, niti prema djeci a ni prema Bogu. Živjela sam laž i rezultati, naravno, nisu mogli biti dobri. Prepoznajem i masku svoga muža „masku snage“, suprotnu od moje, i to je još pojačalo negativne učinke, posebno u vaspitavanju naše djece... I što siješ to i žanješ, dobro kažu ljudi. O maski snage neću sada, sada hoću da se skoncemtrišem samo na sebe i na svoje loše strane. Kada su me posljedice takvog mog odnosa pogodile, nisam shvatala zbog čega mi se sve to dešava. Koliko Boga volim, počela sam se ljutiti na njega, naivno misleći da je On mogao spriječiti sve to, da su mi se morale dešavati sve samo lijepe stvari. Trebalo mi je vremena da shvatim  da je sve posljedica moga stava prema svijetu oko mene i da sam sama sve proizvela. Krivac sam ja, odnosno ona šćućurena djevojčica u meni koja se boji i strahuje da ne bude dobra, da ne bude osuđena, koja mora da skriva svoje ljutnje i sve negativnosti u sebi, umjesto da ih izrazi i tako ih zaustavi. A sigurno sam to mogla. Mogla sam kazati lijepo, najljudskiji što se može:"Slušaj, sa mnom se ne može tako i tačka. Ako nastaviš tako, nećemo biti zajedno. Ja ću popraviti sebe, a i ti sebe, ako želiš da nastavimo put zajedno."  Na poslu sam bila, ipak, malo drugačija. Radila sam nekad s jednom ženom koja je već otišla u penziju. Nas dvije smo sjedile zajedno u jednoj čeliji a do nas naša šefica. Jedan dan, šefica je dala mojoj koleginici da uradi jednu tabelu pred kraj radnog vremena i otišla kući. Ja sam to vidjela, ali i moja koleginica je uskoro otišla kući, ne uradivši tabelu, jer joj je isteklo radno vrijeme. Mislila sam da nije hitno, završiće sutra. I meni je uskoro isticalo radno vrijeme, ali baš tada dođe naš šef odjeljenja i pita za tabelu. Kažem mu tako kako su svi otišli kući, a on povisi glas na mene: "Kakva je to neodgovornost, ne može se čovjek pouzdati u vas, i to nije nikako u redu" i ode. Nisam stigla ništa da odgovorim, ali se dignem i za njim u njegovu kancelariju. Kažem ja njemu: "Slušaj, Đorđ, ja mislim da nisam čovjek na koga se treba derati. Ti znaš da se nije desilo da ja ne uradim nešto što se od mene traži. Ja nisam imala pojma da se tabela morala završiti isti dan, a niti sam je ja dobila da je uradim, već moja koleginica, a ja ne znam da li je njoj rečeno da je odmah završi."Izvini, izvini!", to je bilo sve što je mi je rekao, i nikada se više nije ponovilo nešto slično, nikada više nije digao glas na mene. Ja sam, naravno, završila tabelu i tek onda otišla kući.

Odnosi se trebaju graditi na istini, tako ih graditi, ako ne, onda ih je bolje prekinuti. A uvijek postoji mogućnost za novi, pravi početak.

Ne može se nazad, zato hajd'mo naprijed, djevojčice mila. Nemoj se bojati, sazri,, budi iskrena prema sebi i prema drugima i voli, voli sebe a i druge. Kad shvatiš sebe, shvatićeš i druge i sve će biti dobro, daće Bog...

Stop... da ne bi počela pametovati...

Evo neki citati iz teksta:

 „Mnogi su odrasli vjerujući da nisu dovoljno dobri da bi bili voljeni samo radi onoga što jesu. Stoga očajnićki pokušavaju živjeti prema samostvorenoj slici ili vlastitim očekivanjima kakvi bi trebali biti da dobiju ljubav. Upravo stalna borba da budu ono što nikada ne mogu postati uzrokuje mnoge od njihovih poteškoća. Zato je važno otkriti svoju idealiziranu sliku ili masku da bi razumijeli kako kreirate nesreću i frustracije u životu. Otkrit ćete da je ta lažna ličnost postigla upravo suprotno od onoga zbog čega je stvorena u djetinjstvu To otkriće može biti bolno, ali će vam pomoći da ponovno preispitate način na koji sebe predstavljate svijetu i pomoći će vam da postanete svoje Istinsko ja u najvećoj mogućoj mjeri.“

“Maska ljubavi je pokušaj da se dobije ljubav tako da sebe prikazujemo kao osobe uvijek pune ljubavi. Osoba postaje poslušna, ovisna, pomirljiva i sebe negira u nadi da će tako osigurati, kontrolirati i kupiti ljubav i priznanje. Krivo vjerovanje ispod te maske je da osoba mora dobiti ljubav po svaku cijenu, i zbog toga se ona prikazuje slabijom, više bespomoćnom, ili uslužnijom, nego što je u stvarnosti.“...

“ Budući da se ispod maske u Nižem ja nalaze upravo suprotne namjere kao što su to: agresija, neprijateljstvo, taština, egoizam, samovolja i dr. to stvara dodatnu tjeskobu. Zbog tih uzajamno isključivih namjera stvara se iznutra tiranija najgore vrste. Ne shvaćamo da je nemoguće biti toliko savršen koliko zahtijeva maska, pa se neprestano kažnjavamo i osjećamo najgoru propast pri najmanjem odstupanju od visokih kriterija maske.“

... „biti dobar i savršen postaje nešto što se mora biti, postaje pitanje života i smrti“...

 „Da bi oživjela svoj kapacitet za istinsku ljubav, osoba mora sebi priznati svoje negativne osjećaje, uključujući kivnost i ogorčenje, i mora učiti da preuzme odgovornost i za svoje potrebe i svoja ograničenja.“