Riječju ljubav Isus je najčešće naglašavao temeljno ljudsko ponašanje, a iskazana je i u dvjema najvažnijim zapovijedima. Sada smo konačno spremni pojmiti što bismo zapravo trebali razumjeti pod riječju ljubav, koja je inače vrlo mnogoznačna. Njome označavamo neke od temelja ponašanja prema drugima, ali i prema sebi. Duboko zadire u svijest i podsvijest, a izraz je emocija, instinkta, strasti, ali i najdublje duhovnosti i uopće ljudske filozofije življenja. Temeljem je psihologije, osobne i socijalne, ali i psihijatrije. Pod vodstvom razuma može nas voditi Bogu, dok nas vođena raspojasanim emocijama usmjeruje neposredno vragu.
Da bi lakše mogli analizirati ljudsko ponašanje, još prije pet tisuća godina mudraci iz Mezopotamije nastojali su razlučiti različita značenja riječi ljubav. U tu su svrhu crtali tzv. eneograme (deveterokute), što za svoje testove i danas čine neki psiholozi i psihijatri. No o problemu značenja biblijskog, ili konkretnije evanđeoskog pojma "ljubav", oni nam ne mogu pomoći. Stoga sam u dosadašnjoj analizi više koristio negativno definiranje, tj. eliminaciju: što nije ljubav koju je propovijedao Isus. Time smo došli do logičnog zaključka da to ne može biti niti jedan oblik ljubavi zasnovan na instinktima, emocijama, nego da to mora biti čin razuma. Osim toga smo logično zaključili da se taj pojam ne može jasno iskazati samo jednom riječju.
Grčki je jezik jedan od rijetkih u kojemu je opći pojam "ljubav" razlučen na tri riječi: agapa, filo i eros. Time se problem biblijske riječi - na grčkom agapa - znatno suzuje, ali ne i rješava. Taj je problem bio naglašen i među Isusovim učenicima. Spomenuli smo i Pavlovo tumačenje. To je divan opis, na žalost, nije i definicija - pa opet ne znamo što se to konkretno od nas očekuje. To je na racionalan način pokušao riješiti i jedan od najvećih kršćanskih teologa, sv. Augustin. Tražeći za grčku agapu odgovarajuću latinsku riječ, on ju je izrazio pomoću tri riječi i to tako da je latinskoj riječi amor (ljubav), dodao dilectio (privrženost) i caritas (dobrohotnost, a moglo bi se uvjetno prevesti i kao milosrđe). Bio je na dobru putu, ali je, na žalost, odustao na samom početku. U velikim i čudnim raspravama među teolozima onog vremena, problem poimanja ljubavi bio je zanemaren.
U višegodišnjem traženju sam došao do riječi solidarnost, koja u sebi obuhvaća i milosrđe i koja se izvrsno uklapa kao konkretizacija u Drugu zapovijed (odnos među ljudima), ali u Prvoj nema logične osnove. Nema nikakvog smisla tražiti da naš odnos prema Bogu bude solidarnost.
Sve do sada rečeno upućuje nas na potpuno drukčiji pristup u traženju rješenja. Premda se ne odnosi neposredno i na ovakve probleme, ipak ćemo obratiti pažnju na Isusovo upozorenje:
Ništa nije skriveno što se neće otkriti… (M.4,22), pa ćemo primjenjujući ovu tvrdnju i na ovaj problem, rješenje potražiti u biblijskim tekstovima, jer bi se tu morao pronaći odgovor. Zaista i nalazi se.
U različitim prigodama Isus je upućivao svoje učenike da neke odrednice trebaju znati razčlanjivati po kakvoći, ali i po stupnju intenziteta. Tako u nekim konkretnim prigodama riječ ljubav zamjenjuje riječju milosrđe; a bez toga bi zaista bilo teško shvatiti uputu: "Ljubite neprijatelje svoje". Od nas se ne traži da ih volimo, nego da prema njima budemo milosrdni. Kao što vrlo važan pojam vjerovanja Isus izričito kvantificira i stupnjuje, pa mu čak određuje i minimum s metaforičnim "zrnom gorušičinim", tako nas posredno upućuje da bismo i pojam evanđeoske ljubavi trebali moći kvantificirati i iskazivati stupnjevito, s time da svaki stupanj označava i novu kakvoću; što ćemo i iskazivati nekom drugom, odgovarajućom riječju. U tu svrhu prvo moramo potražiti nekakav najmanji, a još uvijek prihvatljivi stupanj intenziteta ljubavi iz dviju temeljnih zapovijedi.
Istražujući u tom smislu, već u starozavjetnim tekstovima nalazimo odredbu da ne činimo drugomu, što ne želimo da drugi učini nama. To možemo obuhvatiti pojmom tolerancije, trpeljivosti, s time da je to u kontekstu cijelog Evanđelja opća tolerancija, tolerancija prema svima, bez obzira na pleme, rod, naciju, rasu… To je neosporno donja granica prihvatljivosti u međuljudskim odnosima, a da bismo uopće nekoga mogli smatrati čovjekom, "bićem živim" u evanđeoskom smislu. Barem deklarativno, to je i osnova idealno proklamiranih društvenih usmjerenja našeg suvremenog svijeta. Toleranciju kao najniži stupanj evanđeoske ljubavi, možemo nazvati i pasivnim oblikom te ljubavi.
Ne treba nas čuditi da je u Evanđelju naveden i onaj mnogo viši, aktivni stupanj ljubavi. Taj je definiran uputom:
I kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.(Lk. 6,31 i Mt. 7,12)
Taj ćemo aktivni stupanj nazvati: solidarnost.
Ova dva kvantitativna stupnja, ali i dvije kvalitete i dva naziva ponašanja, u potpunosti obuhvaćaju sve ono što se zahtijeva u Drugoj zapovijedi zapisanoj u Evanđelju, ali su neprimjerni da istu riječ zamijene u Prvoj zapovijedi (Ljubi Boga…). Do vrha ovog višeg stupnja, odnosno solidarnosti, doseže i Budin nauk.
Međutim, da bi se to moglo odnositi i na Prvu zapovijed, i da bi se Isusova tvrdnja da je: "Ljubi Boga…To je najveća…Druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnjega…" (Mt. 22,37 – 40) imala istu logičnu podlogu, u Evanđelju mora postojati i neki tekst koji nas upućuje i na onaj najviši stupanj pojma ljubav: "Ljubi Boga…". I, zaista postoji! Taj nam je stupanj Isus jasno izložio svojom molitvom:
Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao: da svi budu jedno kao mi…da svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama…(Iv. 17,11 i 21)
Ovo je vrhunska informacija o našoj krajnjoj svrsi. Sve je potpuno jasno. Ovo je istovremeno i najviši, treći stupanj ljubavi prema bližnjemu, ali je to i pravi smisao Prve zapovijedi. Na ovom je stupnju Druga zapovijed zaista jednaka Prvoj. Zapravo je to jedinstvena zapovijed "o kojoj visi sav zakon i proroci" i "…Važnije zapovijedi od ovih nema."; kako je naučavao Isus. U samo jednoj riječi: Ljubav, sadržana je bit cjelokupne Objave, od Adama, do kraja življenja na Zemlji, ulazeći i u onostranost.
Ovaj ćemo treći stupanj nazvati Težnja ka sjedinjenju. Imamo, dakle, tri stupnja kojima u potpunosti definiramo evanđeoski pojam riječi Ljubav: Tolerancija, Solidarnosti Težnjaod kojih ovaj treći stupanj potpuno objedinjuje Prvu i Drugu zapovijed.
Tek kada u Pavlovom opisu riječ ljubav shvatimo ovako trostupanjski po kvaliteti i intenzitetu, tek tada taj divni opis postaje u potpunosti jasnim i prihvatljivim. Tek tada zasja punim sjajem. Jasnom postaje čak i Pavlova tvrdnja da bez ljubavi i najjača vjera ne znači ništa. Izričito je naglašeno da je od vjere, ufanja i ljubavi, najvažnija ljubav.
U prva dva stupnja ta ljubav može biti potaknuta vjerom, ali je to i čisto socijalna, etička kategorija, koja nije posebno vezana ni za kakvu religiju posebno. No da bi netko mogao uopće biti kršćanin u smislu onoga što je propovijedao Isus, ta dva stupnja su preduvjet. Bez toga je treći stupanj nemoguć, a bilo kakvo vjerovanje u Boga samo po sebi bespredmetno. Ni na koji način ne mogu težiti sjedinjenju s Bogom, sam niti sa svojim bližnjima, ako nisam prema svim ljudima barem tolerantan. Prema tomu su Tolerancija i Solidarnost uvjeti, da bih uopće mogao pomišljati na ostvarivanje trećeg stupnja - sjedinjenja u Bogu.
Ovdje još treba naglasiti da su oba prva stupnja razumske kategorije, ali se odgojem one u velikoj mjeri mogu i uprogramirati, tako da postanu navikom, našim prirodnim ponašanjem, bez ikakve unutarnje prisile. Da nam takvom postane narav. To je ono o čemu smo govorili o unošenju programa ponašanja u naš emotivni dio mozga odgojem.
Istražujući značenje biblijske - u užem smislu evanđeoske - riječi ljubav, logika nas je vodila i shvaćanju pojedinih Božjih svojstava (atributa), a poimanjem tih atributa dolazimo do poimanja ljubavi, koja je u svom najvišem stupnju težnja k sjedinjenju u Bogu. Bog je Ljubav. To nije samo jedno od brojnih "imena" kojima ga nazivamo na traženju puta k njemu. To bi svim vjernicima, svih vjera trebalo biti najbliskije i najvažnije. Sve drugo: obredi, rituali, kultovi i ceremonije, samo su manje važni, pomoćni dodaci. Druga i Prva zapovijed su iznad svega. Moramo ih shvatiti i živjeti.
Na žalost, taj najvažniji, temeljni dio Isusova nauka: ljubav prema Bogu i bližnjemu - nikada nismo do kraja shvatili, a nismo dovoljno ni pokušavali. Ako je Bog Ljubav, (Težnja k sjedinjenju) sam po sebi, kako to možemo dovesti u sklad sa starozavjetnim tekstovima, prema kojima Boga često doživljavamo kao strašnog Boga? Ne bi smjelo biti tako, barem ne u kršćanskim shvaćanjima biblijskih tekstova. Isus je potvrdio ispravnost starozavjetnih knjiga, ali je oštro prigovarao na tradicionalno iskrivljena tumačenja tih knjiga od strane Hebreja. Tu trebamo tražiti i uzrok shvaćanju da se Boga moramo bojati, kao što je to shvaćeno u već spomenutom biblijskom citatu: "Strah je Božji najviša spoznaja" (Mudre izreke 1,7). Takvom shvaćanju je pripomogla i dvoznačnost hebrejske ključne riječi u rečenici, koja može značiti: bojati se nečega, imati strah od nečega, ali i: biti svjestan nečega. Ako gornju rečenicu shvatimo i prevedemo u ovom drugom značenju, tada gornja rečenica glasi: "Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja" i time se potpuno usklađuje kontekst cijele Biblije. Osim toga, takvo značenje ima i čvrstu logičku osnovu. Naime, strah je emocija, instinkt i ni u kom slučaju ne možemo ga smatrati spoznajom, dok je svijest o nečemu čisto razumska kategorija.
Poznato nam je iz starozavjetnih knjiga što se sve događalo s Hebrejima. Bog ih je vodio i pomagao im, a oni su uporno griješili i čak su ga se odricali. Stoga ih je on oštro kažnjavao. To je trajalo skoro dvije tisuće godina. Zato je potpuno razumljivo da je strah od Boga bio duboko ukorijenjen u njihovoj svijesti, pa su svijest o Bogu poistovjećivali sa strahom od njega.
Kao što je po tradiciji strah od Boga bio dominantan u tumačenju starozavjetnih knjiga, Evanđeljem dominira ljubav. Apsolutno! Kršćanstvo je - odnosno trebalo bi biti - usmjereno ljubavi prema bližnjima (a to znači svim ljudima), kao i ljubavi (težnji) prema Bogu. Stvoritelj je općeprihvaćeni naziv za Boga. Kada ovaj naziv povežemo s nazivom Ljubav, dobijemo naziv Otac, koji je Isus u svojim propovijedima sustavno upotrebljavao. Oslanjajući se na uzajamnu ljubav Boga i ljudi, on je naziv Otac upotrebljavao u najnježnijem obliku: Abba, što bismo mi mogli prevesti kao: Dobri Otac, Tata, Tatica. Isus je pored ostaloga i time nastojao navesti sinove Izraelove da promijene svoj stav i prestanu Boga shvaćati kao strašnog Boga. Dobri otac nikako ne može biti strašan, onaj kojega se treba bojati, a kada Boga shvatimo onako kako je o njemu govorio Isus, tada bismo ga i mogli i trebali voljeti i to svim srcem, svom dušom i svom mišlju svojom, te stalno težiti k sjedinjenju s njime.
Polemiziranje s teologijama uopće nije predmet ovog razmatranja, no ako smo shvatili temeljnu ideju Isusova nauka, kako možemo prihvatiti da se i u najnovijim prijevodima starozavjetnih knjiga - bez ikakvih napomena da se to može prevesti i drukčije - govori o "strahu Božjem"!? Istina, neki bibličari to prevode kao "štovanje Boga", što je mnogo bolje, jer po smislu odgovara onom doslovnom: "Biti svjestan Boga". Međutim, potpuno je neshvatljivo i nedopustivo da pojam bogobojaznosti susrećemo i u prijevodima Evanđelja. Tako, na primjer, možemo pročitati:
"…od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje." (Lk. 1,50)
Čak i kada ne uzmemo u obzir kontekst cijelog Evanđelja, ova je tvrdnja sama po sebi potpuno besmislena. Dobri Otac je dobar prema "onima koji ga se boje"!? To je skoro nemoguće drukčije shvatiti nego kao, na primjer, dobrotu Staljina prema onima koji ga se boje! Ponekad se susrećemo i s kršćanski potpuno nedozvoljivim preformuliranjem teksta temeljnih odredaba u Evanđelju - ljubav prema Bogu i bližnjemu - kao: "Boj se Boga, ljubi bližnjeg svoga". To je grubo negiranje Isusova nauka. Na žalost, nisu to samo nesmotrenosti konzervativnih bibličara i svećenika. Radi se o stavu Crkve. Među "Sedam darova Duha Svetoga", nalazi se i "Strah Božji". Tko je ikada i jednom pažljivo pročitao sve tekstove Evanđelja, morao je shvatiti da tu nema mjesta nikakvom strahu od Dobrog Oca. Bojati se trebamo vraga, sebe i svojih strasti.
Naučavanje o Božjoj dobroti susrećemo od najstarijih religija, pa sve do najmlađeg islama, no tradicionalni židovski strah od Boga potpuno su neosnovano prihvatili i sljedbenici islama - premda je Kuran pun tekstova o Božjoj dobroti. Ona se susreće u prvoj rečenici svih (osim jednog) 114 poglavlja (sura). Božju dobrotu i težnju Bogu iskazuje se i riječju El-džihad. No tradicija teokratske islamske države prvih stoljeća islama, taj je pojam protumačila kao "sveti rat", premda takva sintagma u Kuranu uopće ne postoji. U kontekstu cijelog sadržaja Kurana taj pojam označava: Težnju, nastojanje na Božjem putu: dobrim djelima, molitvom, imovinom i životom- ako je to potrebno. On u sebi sadrži ljubav prema Bogu i bližnjemu, i to dinamički, a ne statički: "posjedovanjem" ljubavi, jer ta se ljubav ne može posjedovati. Ona se mora aktivno živjeti.
U svome najvišem obliku; sjedinjenje, ljubav nije povijesna novina kršćanstva. Kao najviši cilj susrećemo je i u nekim najstarijim religijama. To je, na primjer, džainistički uk-tops, kao i budistička nirvana. Mnogo jasnije susrećemo je u heleniziranim misterijskim kultovima, koji su bili vrlo rasprostranjeni u zadnjim stoljećima Rimskog carstva, a kao kult boga Mitre (Sunce), naročito među rimskim vojnicima, ali i na carskom dvoru. Tu Sunce nije Bog, nego simbol Boga (oni su bili izraziti monoteisti), a sjedinjenje se događa na Suncu. Svi ti misterijski kultovi vuku korijen iz starih iranskih narodnih kultova s početka drugog stoljeća prije Isusa.
No ono što znamo o tomu, samo su natuknice, dok je Isus u svojoj molitvi: "…neka i oni budu jedno s nama" to izrekao vrlo jasno. Time je i nazivanje Boga: Ljubav, postalo razumljivijim, jer on je sam po sebi ta Težnja k sjedinjenju. Velika zapreka da ovakvo poimanje postane još prihvatljivijim je u apriornoj tvrdnji da je Bog osoba - izdvojeni entitet. Čak i Einstein tvrdi da: "Glavni izvor sadanjih sukoba između religije i znanstvene sfere, nalazi se u pojmu Boga-osobe". Stoga ćemo u biblijskim tekstovima još jednom istražiti što možemo pokušati shvatiti pod pojmom Bog.
*****
Poimanje Boga
O poimanju Boga dosta smo govorili. No, s obzirom na trajnu i iskonsku želju ljudi da barem malo više saznaju tko je Bog, kako se zove, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je on zapravo, zašto ga ne možemo barem donekle spoznati, pojmiti - ovdje ćemo na jednom mjestu pokušati, onoliko koliko je to moguće, odgovoriti na ona temeljna pitanja.
Ljudi su previše oholi i ponosni na svoju pamet ("zmija"), pa teško prihvaćaju da za njih može postojati nešto nespoznatljivo. No danas je znanost toliko duboko prodrla u mnoge tajne prirode, da zapravo jedino vrhunski znanstvenici znaju i prihvaćaju činjenicu, da i neke dobro poznate pojave uopće ne razumijemo i da ih vjerojatno nikada nećemo potpuno shvatiti svojom ljudskom logikom. To se posebno odnosi na neka područja prirodnih znanosti. Ovdje ću navesti samo mišljenje najpoznatijih znanstvenika u svojem znanstvenom području, koji tvrde da je mnogo lakše shvatiti praktično beskrajni svemir, nego misaone aktivnosti našeg mozga. Mi uopće ne razumijemo kako zapravo taj naš mozak misli. Ako ne možemo shvatiti svoj vlastiti mozak - premda o njemu znamo ogroman broj pojedinosti - kako ćemo tim mozgom moći spoznati njegova Tvorca? Ipak moramo biti malo skromniji pa shvatiti da je za nas tjelesne ljude Bog nespoznatljiv kao Sveukupnost i Apsolut, ali da neka njegova svojstva (atribute) o kojima se govori u sv. knjigama, možemo shvatiti, ili, ako se dovoljno potrudimo, u dovoljnoj mjeri nazrijeti.
Kao što smo vidjeli u prethodnim izlaganjima, sama riječ bog nije nikakvo ime, nego je to opći pojam za nešto što je najviše i najvažnije na aktualnoj vrijednosnoj ljestvici. Na ovozemaljskoj razini to može biti, na primjer: šef, gospodar, kralj. Za vjernike mnogobošce to su njihovi bogovi, među kojima obično postoji i nekakav "bog bogova". Za monoteiste, to je Bog, pisano velikim slovom, jer za njih drugi bogovi ne postoje. U svim jezicima svijeta, još od prethistorijskih vremena postoji riječ za taj pojam. U semitskim jezicima to je El, s različitim izvedenicama. U Bibliji, na hebrejskom jeziku, jedan od najčešćih naziva za Boga je Elohim, što je neka vrsta množine od El, a moglo bi se prevesti kao: Bog nad svim bogovima, što opet ukazuje na mnogobožačko porijeklo tog naziva. U Kuranu, odnosno u arapskom jeziku, pojam Bog izražava se riječju Allah, što bi se moglo prevesti kao: onaj kojemu se treba klanjati, odnosno moliti. Allah nipošto nije naziv za nekog posebnog muslimanskog Boga, nego je to opći naziv na arapskom jeziku. Tako i arapski kršćani Boga nazivaju Allahom, a tako piše i u Bibliji na arapskom jeziku.
Problem poimanja Boga u vezi je i s brojnim "imenima", odnosno nazivima kojima ga nazivamo, a može se u znatnoj mjeri olakšati i protumačiti povezivanjem brojnih napomena razasutih po Bibliji i Kuranu. Prema poimanju starih Hebreja ime i osoba su isto, pa da ne možemo spoznati osobu dok ne znamo njezino ime. Međutim, bez obzira na to što se u obje spomenute knjige govori o Božjim imenima, iz značenja samih naziva vidljivo je da su to samo pojedina Božja svojstva, odnosno atributi. Bog nema imena. On nije osoba, niti bilo kakav izdvojeni entitet. Iz naziva Tvorac, ili Stvoritelj, jasno je da to ne mogu biti imena.
O mnogim raspravama o tom problemu u kršćanskoj i islamskoj vjerskoj literaturi, ovdje ne možemo pisati, nego ćemo se zbog važnosti, a i nejasnih interpretacija, ovdje osvrnuti samo na već spomenuto Božje očitovanje Mojsiju iz gorućeg grma.
Na Mojsijevo uporno inzistiranje da mu kaže ime, Bog mu odgovara:
E h j e h a š e r e h j e h. (2M. 3,14)
To je izgovoreno na hebrejskom jeziku i to u prvom licu jednine, što je logično. Međutim mi to ne možemo prevesti u prvom licu, a da bude potpuno razumljivo. Doslovan prijevod bio bi: "Jesam koji jesam", no i tu vrlo nejasnu rečenicu obično prevode nedoslovno, kao: "Ja sam koji jesam", ili: "Ja sam koji sam", što je jezično problematično, ali i još nejasnije. Međutim, ako istu rečenicu napišemo na hebrejskom jeziku, ali u trećem licu jednine: "Jahveh ašer jahveh", na putu smo ne samo razumljivog prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg "imena": Jahveh.
Riječ jahveh dolazi od glagola hajah, što znači: biti, odnosno postojati. Biti je pomoćni glagol, koji od prvog do trećeg lica jednine i množine mijenja oblik: ja sam, ti si…, a može se izreći i u imeničnom obliku kao bitak, što je uobičajeno u filozofiji, ali je za ostale značenje te imenice prilično nejasno. No istoznačna joj je i imenica: postojanje, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga rečenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje "ime" u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevod: Postojanje koji sam Postojanje.
Mojsije je svojima o Bogu koji mu se objavio mogao reći samo u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh - odnosno u prijevodu: Postojanje koje je Postojanje. To nipošto ne može biti ime, ali nas upućuje da je Bog Postojanje(Jahveh) sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji.
Jahveh (Postojanje)je temeljni naziv, a s obzirom da to Židovi nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao nekakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se Židovi tako strašno bojali, pa ga u skladu s time nikada nisu izgovarali, a kad su ga baš morali napisati, pisali su ga poznatim tetragramom JHVH, a samoglasnike zapravo nisu u svome pismu ni imali. Taj se tetragram (četveroslov) najviše puta spominje u Bibliji. Točno 6823 puta.
To Postojanje, Stvaralačko Postojanje, kojega bismo u skladu s objavama trebali biti svjesni, Izvorište je svega što postoji, onoga čega jesmo, ali i onoga čega nismo svjesni. U tom su Postojanju obuhvaćena sva "Imena": Stvoritelj, Svevišnji, Svevladar, Svedržitelj, Otac…; kojima Boga nazivamo.
Ovako shvaćena biblijska informacija, da je Bog Postojanje sam(o) po sebi, daje nam ključni podatak što je Bog zapravo. No, nama tu nešto nedostaje. Naime, u nemogućnosti da prijevod bude razumljiv u glagolskom obliku, to smo preveli glagolskom imenicom Postojanje, koja također naglašava dinamiku, ali mi to postojanje ipak poimamo kao postojanje nečega. Naš smo misaoni sustav izgradili na temelju iskustva, odnosno informacija iz svijeta izvan nas, koje primamo preko naših čula, prvenstveno vida i sluha. Bez obzira na sposobnost intuicije i zamišljanja, čak i nepostojećeg, mi nastojimo sebi barem misaono "pred-očiti" nekakav entitet koji postoji. Tako Boga najčešće poosobljujemo, ali iz konteksta sadržaja, posebno Evanđelja, proizlazi da Bog ne može biti "osoba".
Na temelju starozavjetnih tekstova, Židovi su Boga stalno smatrali osobom, ali od toga nisu pravili nikakav nauk. Oni o Bogu ne raspravljaju u smislu nekakve teologije, ili religijske filozofije. Islamski vjernici također Boga najčešće smatraju osobom. U početku islama bilo je čak i fizičkih obračuna u raspravama o izgledu Božjeg prijestolja. No u svojim najvišim dometima islamska misao ne prihvaća personifikaciju Boga, ali o tomu i ne raspravljaju. Islam nema instituciju dogmi, nego imaju različite tradicije koje postoje usporedo. Kršćani su Boga proglasili osobom, uz vrlo složenu i neshvatljivu formulaciju teksta dogme, što je dovelo do velikih teškoća unutar kršćanstva, pa i razlaza, o čemu će još biti govora.
Međutim, Evanđelje ima logičnije odgovore na mnoga pitanja, samo ih treba potražiti i to bez unaprijed zauzetih stavova, i znati ih povezati. Tako možemo pronaći i za nas zadovoljavajući odgovor na pitanje: Što je Tošto Postoji? Tu nam može pomoći poznati početak Evanđelja po Ivanu:
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… (Iv. 1,1)
Opet jedno "ime": Riječ! U grčkom originalu piše Logos, što može imati više značenja: misao, umna misao, razum, izrijek… U značenju riječ, logos možemo prevesti samo posredno iz značenja izrijek; kao izrečenu riječ. Svako od navedenih značenja riječi logos stavljeno u gornji tekst, ima nekakva smisla, ali su zaključci o značenju cijelog teksta različiti. Na koje je značenje mislio Ivan kada je pisao taj tekst, možemo samo nagađati. Riječ logos ima još značenja, ali od gore navedenih, jedan od prva tri ima najviše smisla staviti u gornji tekst. Naime, značenje: Riječ, ponovno povlači pitanje: A tko je izgovorio tu Riječ? Osim toga izgovorena riječ već tradicionalno ima snagu samo kod magijskih izreka i to baš mora biti izrečena, pravilno izrečena, a ne samo zamišljena. Bog sigurno nije morao izgovarati magijske riječi, jer bi onda bio ovisan o nekakvim magijskim silama.
Stavljanjem jedne od tri spomenute riječi prijevoda, izbjegavamo spomenute nedoumice. Stoga ćemo jedan za drugim staviti sva tri prijevoda grčke riječi logos i vidjet ćemo da se uz sve tri varijante prijevoda cio tekst doima mnogo logičnije i shvatljivije.
U početku bijaše Misao i Misao bijaše u Boga i Misao bijaše Bog.
U početku bijaše Umna Misao i Umna Misao bijaše u Boga i Umna Misao bijaše Bog.
U početku bijaše Razum i Razum bijaše u Boga i Razum bijaše Bog.
Sve tri varijante ovog prijevoda jezično su mnogo korektnije, a pojmovno su nedvojbeno jasnije. Čak nam i prastara poruka indijske religijske filozofije govori da je: "Razum preteča svih stvari".
U ovako prevedenom tekstu početka Ivanova Evanđelja sve postaje logično i nema nikakve dvojbe da li tekst treba shvatiti kao metaforu, nekakvu simboliku, ili doslovno. Time je i naš ljudski način poimanja zadovoljen: Postojanje (Jahveh) je Razum, Vječni Stvaralački Razum, Misao, Umna Misao.
Time je i pitanje: zašto Boga ne možemo vidjeti, ili u naivnijem obliku: zašto se Bog krije od nas? - postalo bespredmetnim. Naime, uobičajeni odgovor da je Bog duh, ne zadovoljava nikoga, a posebno ne mističare i skeptike. Nekakvog duha obično zamišljamo (opet pred-očavanje), kao bestjelesno biće, često i u obliku čovjeka, a koje u nekim prilikama i kada to taj duh odluči - ipak možemo vidjeti. Barem malo! Prozirno, ali malo vidljivo. No Bog je Misao, a možemo li, i da li itko očekuje da možemo vidjeti ljudsku misao? - premda joj postojanje nitko ne osporava! Znademo da čovjek misli, ali ne možemo znati ("vidjeti") što misli, sve dok nas o tomu ne informira govorom ili pismom, tj. da na neki način tu misao materijalizira i učini je dostupnom našim čulima.
To što u Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, čista je metafora, ustupak načinu poimanja naših predaka i njihovu, ali i našem predočavanju, prema kojemu Boga zamišljamo kao čovjekoliku osobu. No ako se samo malo potrudimo, našom intuicijom možemo zamisliti da je Bog zapravo Misao, predpočetna, vječna, stvaralačka Misao, odnosno Razum sam po sebi, neuvjetovan bilo kakvom materijalnom ili energetskom "matricom", ili pak prirodom. Stoga je potpuno besmisleno raspravljati o Božjoj prirodi, odnosno naravi (physis), jer on je stvorio prirodu i ne može biti njome obilježen, ili uvjetovan. Razum, svijest, duša, to je ono božansko u čovjeku - na sliku i priliku Božju.
I ljudska misao može obuhvatiti mnogo toga. Čak i cio svemir, i to u prošlosti i budućnosti, bez ikakvih fizikalnih konstanti ograničenja brzine. Trenutno. I ljudska misao stvara, ali neposredno ne postvaruje. Misao (Bog) postvaruje neposredno u sebi ono što mi doživljavamo kao stvarnost. Čovjek u mislima nešto zamisli (stvori), ali da bi postvario tu svoju stvaralačku zamisao, on to nešto mora napraviti. No, čak i ono što čovjek stvori u mislima, nije uvijek najjasnije, a misao često i "bježi" i nastoji se izgubiti. Stoga filozof svoju teoriju, pjesnik svoju pjesmu i inženjer svoju zamišljenu napravu nastoje odmah materijalizirati (postvariti) pišući, crtajući, ili barem skicirajući, da bi to kasnije mogli razraditi i dovršiti.
Nasuprot, ljudskoj stvaralačkoj misli, Misao (Bog) zamišljanjem, na primjer, svemira, samim time ga i postvaruje. Materijalizira taj svemir. Još je u drevnoj Rig vedi zapisano: «Visvekarman stvara mišlju i snagom...» (RV. X,82-2), a slavni islamski filozof Avicena (Ibn Sina,- 980 do 1037), čije su zapise vrlo često komentirali i citirali mnogi kršćanski teolozi, kaže: "Stvaranje se sastoji u činu Misli, koja misli samu Sebe…". Veliki mislilac Toma Akvinski često je pisao da: "Bogu je isto misliti i činiti".
Ako prihvatimo da je Bog Umna Misao, Razum; tada nam više neće izgledati neshvatljivom Isusova molitva: "…kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi. Neka i oni budu jedno s nama" (Iv. 17,21). Nema tu nikakve čudne mistike. Sve je potpuno shvatljivo. Misao (Bog) je u nama, a mi putem međusobne tolerancije i solidarnosti (Druga zapovijed), kao i težnje (ljubavi) k (misaonom) sjedinjenjem u Misli (Bogu) (1. i 2. zapovijed), postižemo da ćemo biti u Bogu i Bog u nama. Bit ćemo jedna Misao. Misao nema ni prostornih ni vremenskih ograničenja, kao neka materijalna osoba. Mišlju i mi obuhvaćamo prostor i vrijeme. Misao (Bog) u sebi ih je stvorila.
Ako prihvatimo ovo logično razmišljanje, tada je besmisleno pitati: Tko je Bog? Treba razmišljati i smislu: Što je Bog? Za čovjeka, osobu, pitanje postavljamo sa tko, ali što je to što čovjeka čini čovjekom? Bez ikakve dvojbe, to je razum, to je svijest, to je (za one koji vjeruju) duša, a ništa od ovoga nije osoba, za koju pitanje možemo postavljati u obliku: tko. Stoga nas i svaka personifikacija, to jest poimanje Boga osobom, sigurno vodi na krive putove razmišljanja.
Osvrnut ćemo se još samo na Božje "govorenje". Bog ne govori: "neka bude…i postade". Bog, tj, Razum, Misao; misli i ta misao postaje nama uočljivom materijalnom stvarnošću. Nema tu izgovorenih riječi, koje bismo mogli čuti ušima. Međutim, površnim čitanjem Biblije dolazimo do uvjerenja da je Bog ipak nekoliko puta neposredno govorio s ljudima. No nigdje ne piše da je razgovor bio neposredan - "oči u oči". Ni Mojsiju Bog nije na taj način očitovao svoje "ime". Da bismo se u to uvjerili, navest ćemo početak biblijskog teksta o Božjem očitovanju Mojsiju:
A Mojsije je čuvao ovce…Jednoga dana odvede stado…Tada se objavi anđeoGospodnji u plamenu ognjenom što je izbijao iz grma…Povika mu Bog iz grma,… (2.M. 3,1 – 4)
Iz gornjeg navoda potpuno jasno proizlazi da se u grmu pojavio anđeo i da ne govori neposredno Bog, nego da anđeo govori u Božje ime.
Čovjek, ovakav kakav jest ne može ni s drugim ljudima komunicirati neposredno mislima, pa tako ne može neposredno primati ni Božje misli. Mi smo u ovom našem dobu zaista uronjeni u ocean komunikacijskih elektromagnetnih valova najrazličitijih frekvencija, ali osim izvanredno uskog područja frekvencija koje nazivamo svjetlosnim valovima i koje primamo pomoću očiju, mi nismo opremljeni nikakvim čulom za neposredan prijem, na primjer, radio i TV elektromagnetnih valova, bez obzira na kojim su frekvencijama.
Tako smo isto sa svih strana opkoljeni Mišlju - Bogom. Mi ne znamo je li za misao postoji nekakav poseban "noseći val". To naša znanost nije otkrila. No, bez obzira što mi o tomu mislili, činjenica je da je - premda vrlo rijetko - utvrđeno postojanje telepatije, tj. komuniciranje među nekim ljudima samo mislima, bez ikakvih energetskih posrednika. Jesmo li bili i za to projektirani, pa je ta sposobnost oduzeta još Adamu i Evi, to ne znamo. Možda je ta sposobnost samo prigušena, pa postoji u rudimentarnom stanju, da bi se kod nekih ljudi ponekad aktivirala, kao što se u vrlo rijetkim slučajevima može roditi dijete s ostatkom repa, ili nekim drugim dijelom tijela, ili pak neuobičajenom sposobnošću, koju smo davno izgubili biološkom evolucijom. Ne zaboravimo da se genetska svojstva potpuno ne "brišu". Sjetimo se samo omekšavanja kostiju kod astronauta.
Do puberteta dijete izgubi mnoge sposobnosti, odnosno predispozicije koje je imalo. I telepatija, kao i neke druge znanstveno nerazjašnjive pojave, pojavljuju se uglavnom do puberteta. Mozak djeteta već od samog početka počne odbacivati neurone, koje zbog neupotrebe, odnosno nepovezivanja u previđenu shemu "smatra" nepotrebnim. Premda se stvaranjem "infrastrukture" tj opreme za povezivanje neurona u prvoj godini težina dječjeg mozga udvostruči, u toj istoj prvoj godini dječji mozak odbaci polovinu neurona s kojima je dijete rođeno. Možda su među njima i oni koji su bili predviđeni za misaonu komunikaciju.
No ostaje činjenica da mi nismo sposobni "čuti" Božje misli, i zato nam Bog svoje poruke uvijek šalje preko posrednika. Grčka riječ angelos (anđeo)znači upravo to: prenositelj poruka. U Bibliji često možemo čitati: "Pojavi se anđeo…I reče Bog". Razgovor jest bio s Bogom, ali uvijek preko "transmitera", pretvarača Božjih misaonih poruka, u fizikalni sustav. I Mojsije je na Sinaju često govorio s Bogom, ali nikad neposredno. Bio je tu nekakav komunikacijski uređaj (kovčeg zavjetni), dok je s druge strane, na brdu Sinaj bio isti takav komunikacijski uređaj i nekakav nebesnik koji je mogao "čuti" Božju misao. Isto tako, ako razgovaram s nekim putem telefona, neću reći da sam razgovarao s telefonom, nego s tim i tim čovjekom.
Mi Božju misao ne možemo "čuti". Takvo čulo uopće nemamo, ili je iz preventivnih razloga isključeno - dok se ne opametimo. Naša neposredna, misaona veza s Bogom, sada je jednostrana. S obzirom da je Bog Misao, ta Misao obuhvaća sve naše misli, dok mi bez posrednika, anđela, tu Misao ne možemo "čuti". Misao je nešto izvan fizikalne pojavnosti koju današnja znanost naziva: prostor-vrijeme, koju je Misao (Bog) stvorila i nalaze se u njoj. Stoga za nju nema ograničenja brzine. Sav prostor-vrijeme, rečeno u skladu s našim poimanjem, u njoj je istovremeno. Cio svemir je u Bogu i ta Misao (Bog) ga u potpunosti prožima i obuhvaća.
Uzevši sve ovo u obzir, bez ikakvog dvoumljenja u ispravnost nekih biblijskih zapisa, kao što su na primjer:
Bit ću Bog potomcima tvojima... (M.17,7)
...a ti ćeš mu biti umjesto Boga. (2. M.16,17)
...Ako bude sa mnom i sačuva me na putu,
ako mi dade kruha... Tad će Gospod biti
moj Bog. (M.28,20–21)
Prema svemu što je napisano, Jahve objektivno postoji kao Jednoća, Jednost, Jedincatost; bez suštinske mogućnosti da se ta Jednoća iskazuje oblikom množine. Međutim, mi ljudi imamo slobodnu volju, pa Ga možemo priznavati kao Boga, Gospoda, Gospodara, Svedržitelja, Stvoritelja... - ali Ga i ne moramo priznavati.
Međutim, biblijski nam tekstovi govore, da Jahve isto tako može odlučiti da nekomu bude, ili ne bude Bog, a u nekim situacijama može nekoga delegirati da nam bude umjesto Boga, kao što je učinio s Mojsijem prigodom prelaska preko Crvenog mora. Tako i Jakov (Izrael) uopće ne sumnja u Gospodovo objektivno postojanje, ali mu postavlja uvjete, pod kojima će ga priznati za Boga.
Premda nas neki biblijski tekstovi zbunjuju i izgledaju nam proturječno, ili kao da su pogrešno napisani; oni su točni, samo ih treba razumjeti. Treba shvatiti i ono vrijeme, u kojemu je Jakov smatrao samo po sebi razumljivim da može postavljati uvjete, pod kojima će priznati da Gospod bude njegov Bog!
*****
bglavac
irida
