Ispala mi slika iz albuma

na njoj je tvoje lice djevojčice

školski dani..,naše zajedničke slike...

i ko da je jučer bilo,kad igrale smo se školice

pravile figure od gline

kupovali svilene bonbone

a onda trčale po starom putu

tražeći izgubljene klikere.

prijateljice moja iz djetinjstva

prošle su neke spore godine

gdje je pošlo ukrivo..

zar tebe ta sjećanja ne more..

pa me sad gledaš,sa strepnjom

ko da sam ti ja odnijela plave balone

a ja samo čekam,tvoje buđenje

čekam,...jedan smiješak

možda je smješno i to moje nadanje..

Svejedno .ja se još nadam

da ćeš pronaći svoje lice djevojčice

da te neće..strahovi bespotrebni moriti

da ljubav će u tebi progovoriti

onako ,kako samo ona jedino znade

jer ja ne želim,sa tvojom sjenom govoriti....

I kad si poslije dugih godina

ušla u moj dom

ja sam te sa srcem zagrlila

našla si me u tuzi

jer duša mi je tih dana

za nekim dragim plakala..

zašto si toliko dugo čekala

kad su moja vrata bila otvorena...