Osvrt i zaključak:

Tri su svete knjige u duhovnom pogledu jedinstvena Trilogija

Na temelju antropoloških nalaza znademo da je ljudski mozak dosegao današnju veličinu prije nekih 150.000 godina, a prema genetskim istraživanjima majka svih nas živjela je u isto to vrijeme. Polazeći od tih znanstveno utvrđenih podataka tek se u to vrijeme moglo dogoditi da je tom biću prema Bibliji: Adamu - udahnut duh života, pa je tako postao: biće živo - čovjek obdaren razumom i sviješću. Ako je to tako, tada bismo trebali očekivati da će se svijest o postojanju jednog nevidljivog i bezimenog Stvoritelja barem u malim dijelovima ljudskih populacija održavati tijekom cijelog tog dugog vremenskog razdoblja. Prema pećinskim crtežima i obrednom pokapanju mrtvih imamo dokaze da je religija postojala i prije sto tisuća godina, čak i među neandertalcima, ali pisanih dokaza o izvornom jednoboštvu tijekom tog vremenskog perioda ne možemo imati, pa se obično smatra da jednoboštvo počinje s Abrahamom.

Međutim, pažljivijim čitanjem Biblije saznajemo da je on pripadao plemenu koje je zapravo već štovalo jednog nevidljivog i bezimenog Boga, a i kad je Abraham putovao u Egipat pred njega je izašao kralj salemski Melkisedek, svećenik tog istog Boga. To je biblijska potvrda da je jednoboštvo još od prije postojalo ne samo u Abrahamovu narodu, nego i u narodu oko grada Salema. Kuran je u tom pogledu mnogo izričitiji pa u mnogim ajetima (rečenicama, strofama) opširno navodi da je sve od Adamova vremena Bog raznim narodima stalno slao poslanike koji su o Njemu objavljivali isto, ali su ti narodi uporno zadržavali tradiciju svojih otaca. Budući da za te kuranske podatke ne postoje nikakvi zapisani povijesni izvori to znanost ne može priznati.

Povijesno razdoblje čovječanstva, t.j. od kada su Sumerani u Mezopotamiji, a nekoliko stoljeća kasnije i Egipćani izmisli pismo, počinje prije oko 5.500 godina. U tim je regijama tada već vladalo naglašeno mnogoboštvo, ali u onovremenim zapisima mnogo starije usmene predaje postoje tekstovi koji potvrđuju postojanje kontinuiteta vjerovanja u jednog nevidljivog Boga. Ovdje ću kao ilustraciju navesti samo onaj već spominjani tekst preuzet iz poznate Egipatske knjige mrtvih:

"Bog je jedan jedini i uz njega ne postoji ni jedan drugi Bog. Bog je jedan, on je učinio sve stvari. Bog je duh, taj duh je nevidljiv... Bog je od početka i on je bio od početka.... a sve što postoji on je stvorio..."

To je jednoboštvo kroz naglašenu ljudsku potrebu za manifestativnošću postupno degradiralo u mnogoboštvo i klanjanje idolima, tijekom vremena zaboravljajući što oni predstavljaju. Tako je i u vrijeme kad je zapisan ovaj tekst u Egiptu već vladalo tipično mnogoboštvo, ali su mnoge vjerske ideje iz izvornog ranijeg vjerovanja bile prisutne i u tim novim uvjetima. To je prije svega božica sklada i pravde Ma'at. Nekih dvije tisuće godina prije Krista u Egiptu je već bilo oko pet tisuća bogova, a iz tog vremena postoji zapis u kojemu jedan svećenik u molitvi izjavljuje: "...Ja nisam krao, nisam lagao, nisam ubijao...", navodeći iste one odredbe koje je mnogo kasnije Mojsije primio na Sinaju. Samo što umjesto prve zapovijedi: "Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene", ovaj svećenik u skladu s usvojenim mnogoboštvom izjavljuje: "Obraćam se četrdesetorici najvažnijih bogova". Ilustrativno je da su još prije Mojsija iste zapovijedi napisane i u Hamurabijevom zakoniku naglašeno mnogobožačkog Babilona.

Starozavjetni dio Biblije uz religijski dio prikazuje i tisućgodišnju povijest nastanka izraelskog naroda i države uz istovremeno strogo nadzirano odgajanje pripadnika tog naroda u vjerovanju da postoji samo jedan Bog. U tim je knjigama i najavljivan dolazak Mesije, a kad je došao, Isus nije propovijedao nekakvu novu religiju nego je u svome propovijedanju naglašavao da nije došao dokinuti Pismo, nego da ga ispuni. U religijskom, t.j. duhovnom smislu Evanđelje nedvojbeno predstavlja kontinuitet, zapravo ispunjenje onoga što je zapisano u starozavjetnim knjigama.

A što je s Kuranom? U mnogim je kuranskim ajetima navedeno da je to što se objavljuje isto ono kako je bilo objavljeno i u biblijskim knjigama. Ako je to tako, to bi značilo logični kontinuitet sve tri svete knjige, ali tu nema suglasnosti među religijskim zajednicama. Sve kršćanske i islamske sljedbe vjeruju da dolazak Isusa predstavlja ispunjenje biblijskih najava, dok Židovi to ne priznaju i oni uporni još očekuju Mesiju. Što se pak tiče Kurana, a posebno kuranske tvrdnje da je u biblijskim knjigama najavljen dolazak novog poslanika, to ne priznaju ni Židovi i kršćani. S druge pak strane pripadnike islama na priznavanje ranijih objava obvezuju jasni tekstovi zapisani u Kuranu, ali kod njih prevladava mišljenje da su izvorni tekstovi mijenjani i nadopunjavani, pa da oni priznaju nekakvu nepostojeću "izvornu Bibliju i Evanđelje", ali da ne mogu priznati sve dijelove današnjih knjiga.

Međutim, sve je to posljedica tisućgodišnjih ideoloških sporenja između vjerskih zajednica, pa islamski vjernici ne znaju, ili ne žele prihvatiti činjenicu da u vrijeme objavljivanja Kurana, a niti kasnije u tim knjigama nije bilo nikakvih promjena. Današnji su tekstovi starozavjetnih knjiga usklađeni mnogo prije Isusa, a tekst Evanđelja onakav kakav je i danas odobren je u Kartagi 397. g. Činjenica je da su upravo takve knjige na specifičan način nostrificirane Kuranom, a ajetom: "Mi smo tebi poslali ovu Knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su prije nje došle i da ih čuva." (K. 5,51), Kuran se čak postavlja njihovim čuvarom od naknadnih izmjena.

Budući da je Kuran zadnja Objava, pa nema nekih novih u kojima bi se potvrdila njegova vjerodostojnost, on sam sebe na specifičan način ovjerava ajetima čije će značenje moći shvatiti tek naredne generacije. To je prije svega već spominjani ajet o dolasku anđela Gabrijela na Zemlju: "Njemu u jednom danu, koji iznosi kao pedeset tisuća godina na zemlji" (70,4), koji nije bio namijenjen ljudima onog vremena. Njegovo smo značenje mogli shvatiti tek početkom minulog stoljeća, kad je Einstein otkrio fizikalne zakonitosti o kontrakciji vremena pri brzinama blizu brzine svjetlosti.

Da bih na temelju pisanih tekstova mogao utvrditi i formalni kontinuitet triju svetih knjiga, bio mi je ostao nepotvrđen još jedino kuranski navod da je dolazak zadnjeg poslanika (Muhameda) najavljen u Bibliji i Evanđelju. Islamski kuranolozi i religijski filozofi nisu u biblijskim knjigama uspjeli pronaći za to vjerodostojne tekstove. U islamskoj sam literaturi nailazio na neka takva mišljenja, ali to je bilo previše nategnuto da bi se moglo uzeti kao dokaz. Ja sam još od samog početka mojih istraživanja provjeravao ima li proturječja između Kurana i biblijskih knjiga. Imao sam sreću da sam već nakon prvih čitanja cijelog teksta Kurana, zapazio ajet u kojemu piše da su to: "...zaista pouke za ljude koji razmišljaju" (45,13), što mi je postalo mišlju vodiljom i olakšanjem u ukupnim kasnijim istraživanjima. Za svaku sam pretpostavljenu proturječnost u drugim ajetima, ali i biblijskim knjigama uspijevao pronaći dokaz da se Kuranom ne osporava ništa od onoga što je zapisano u biblijskim knjigama.

Nakon toliko godina razmišljanja i sustavnog komparativnog istraživanja nedvojbeno sam bio uvjeren da su tri svete knjige u duhovnom pogledu zapravo jedinstvena trilogija, ali da je u biblijskim knjigama bio najavljen dolazak novog poslanika nisam pronašao sve do kraja 2009. g. Pripremajući se za jednu ekumensku tribinu u Zagrebu, zbog nečega sam se sjetio da je Isus pred kraj svoga djelovanja učenicima obećao kako će im Bog kasnije poslati "Duha utješitelja" koji će im u budućnosti pomoći. Učinilo mi se da bi to moglo biti ono što sam toliko dugo tražio. Potražio sam i našao dva slijedeća teksta:

"Branitelj - Duh Sveti kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas svemu i dozivat će vam u pamet sve što vam što vam ja rekoh." (Iv. 14,26)

i:

"No kada dođe on - Duh istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi..." (Iv. 16, 13-15).

To je bilo to! Doslovno tumačenje nekih tekstova svetih knjiga često nas vodi na stranputice. Isus je obećao anđela, a ne poslanika-osobu, pa sam ispunjenje toga Isusova obećanja ranije doslovno povezivao s događajem "silaska Duha nad apostole", tako da su sve što su govorili razumjeli ljudi različitih jezika. Budući da ne znamo što su apostoli govorili, to se može shvatiti samo kao čudo najave da se evanđelje ne navješćuje samo Židovima, nego da je namijenjeno svim narodima svijeta. Osim toga, pedesetak dana nakon raspeća bilo je to i prerano za ispunjenje toga Isusova obećanja. Međutim, dolazak anđela Gabrijela šest stoljeća kasnije, kad je kršćanstvo bilo u velikim vjerskim problemima i nedoumicama, a židovstvo rasuto diljem svijeta; potpuno logično odgovara tom obećanju.

Anđeo Gabriel je taj Branitelj - Duh Sveti kojega je Isus obećao, a Muhamed je onaj u Kuranu najavljeni Poslanik kojemu je Gabrijel tijekom 23. godine prenosio poruke i opomene. Kuran nije nekakva nova Objava, u duhovnom smislu različita od dvije ranije. Prema kuranskim ajetima anđeo Gabrijel po Božjoj zapovijedi potvrđuje sve ono što je prije objavljeno i putokaz je onima koji vjeruju. Važno je, ali je i zanimljivo naglasiti da se to ne odnosi samo na Mojsijeve i Isusove sljedbenike, nego na sve one koji vjeruju u jednog nevidljivog Boga:

"Nema straha niti će tugovati tko vjeruje u Boga, pa bio on musliman, Židov, poklonik zvijezda, Sabejac, ili kršćanin. (5,72).

Kako ovim, tako se i drugim ajetima potvrđuje i zapravo pojašnjava ono što je Isus obećao slanjem Duha istine.

Tri su svete knjige vrlo obimne, ali bi za vjernike zapravo trebale biti duhovno svete samo u onim dijelovima u kojima piše o duhovnosti, odnosno što treba vjerovati i kako se ponašati u skladu s tim vjerovanjem. U tom, duhovnom pogledu one su zapravo jedinstvena trilogija, obima od samo nekoliko stranica temeljnih tekstova. Iz Starozavjetnih tekstova tu spada samo to da je Bog sve stvorio, da je Adamu udahnuo dušu, pa je tako postao biće živo koje ima dušu, odnosno svijest i razum, da su prvi ljudi u svojevrsnom testu u Edenu odabrali drvo spoznaje, pa svi imamo potpuno slobodnu volju da odabiremo dobro i zlo, a u skladu s time svaki je čovjek osobno odgovoran za ono što čini.

Što se tiče ponašanja to je sadržano Deset zapovijedi, ali je potrebno naglasiti da su to bile zapovijedi, čvrsti "vjerozakon" - a zakon se mora poštovati pod prijetnjom sankcija. Židovski je narod četiri stoljeća živio u Egiptu, u kojemu je vjerovanje u zagrobni život glavna okosnica te izvanredno napredne civilizacije. Tradicija je vrlo uporna, a budući da je to u Egiptu bilo pogrešno, u obećanoj se zemlji toga nitko nije smio sjećati. Stoga su u četrdeset godina boravka u Sinajskoj pustinji osim Jozue pomrli svi oni koji su rođeni u Egiptu. Čak i Mojsije. Egipatska tradicija kulta mrtvih morala je nestati, a zbog veće sigurnosti u Mojsijevim se knjigama zagrobni život nigdje ne spominje. To se najavljuje tek pojavom proroka. Za razliku od objavljivanja evenđelističkih i kuranskih istina, starozavjetne knjige predstavljaju opis tisućgodišnjih, često vrlo grubih postupaka odgajanja sinova Izraelovih da shvate i prihvate kako postoji samo jedan, i to nevidljivi i bezimeni Bog. Stoga je i ozračje da je Strah Božji najviša spoznaja dominirao među Mojsijevim sljedbenicima sve do Isusova dolaska.

Nazivajući Boga svojim Ocem, ali i Ocem svih nas, i to u nježnom obliku: Aba - Tata, Tatica, Isus je već od samog početka svoga djelovanja nastojao u židovskom narodu razbiti taj strah od Boga. Evanđelje, odnosno Radosna vijest kako je Isus nazivao svoj nauk, u duhovnom, ali i užem vjeronačkom smislu predstavlja dovršetak starozavjetnih knjiga, ali je i temeljem kuranske objave, koja se najvećim dijelom zasniva na tim dvjema knjigama.

Ljudi su izrazito skloni manifestativnom izražavanju onoga u što vjeruju, pa su Mojsijevi sljedbenici sve ono što im je bilo rečeno sveli na puki formalizam, manifestativnost - da to i ostali mogu vidjeti - a bez imalo duhovnosti. Stoga ih Isus opominje:

Tako i kad se molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se… Kad se molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih… (Mt. 6,5 – 7)

To se na žalost nije promijenilo i manifestativno nadomještanje duhovnosti u izražavanju vjerovanja i sada je izrazito naglašeno u svim vjerskim zajednicama.

Vjernici se mogu, a i trebaju udruživati u svojevrsne zajednice, ali je vjerovanje osobna stvar svakog pojedinca. Isus nije zagovarao organiziranje posebne organizacije slične hramskom svećenstvu. Proglašavanje Šimuna-Petra stijenom na kojoj će izgraditi Crkvu svoju, može se odnositi samo na duhovnost, a opraštajući se pred kraj Isus je rekao svojim učenicima:"Idite i propovijedajte". Međutim, sedam stoljeća kasnije kršćanstvo je bilo kruto organizirano u Crkvu koja se već bila raspala u nekoliko uzajamno sukobljenih sljedbi, a osim kod pojedinaca, ni u jednoj od njih nije bilo ni traga duhovnosti. Dominirala je ekstremna manifestativnost, a umjesto ljubavi prama Bogu i bližnjemu dominirala je gruba prisila, kako državna, tako i vjerskih institucija.

Tada se pojavio u evanđelju najavljeni anđeo Gabrijel (Džibril) - sveti Duh Branitelj koji je Muhamedu kazivao opomene i upute, a što je kasnije sabrano u zbirku kazvanja nazvanu Kuranom. To ni na koji način nije bila nekakva nova Objava različita od ranijih, nego:

"Kuran je samo opomena ljudima." (81;27)

Kuran je objavljivan među primitivnim mnogobožačkim plemenima središnje Arabije, pa je njime istovremeno organizirano i civilizirano društvo, a poslanik Muhamed je istovremeno bio i svjetovni vođa. Stoga mu je Gabrijel (Džibril) naglašavao da je u vjerskom pogledu samo opominjač:

"Pa ti opomeni, ti si samo opominjač, ti nisi nad njima vlastodržac." (88;21-22).

Od njega se traži da objavljuje istinu, a u slučaju pokušaja sporenja oko toga čija je vjera bolja, neka ne raspravlja nego:

"Reci: "Vama vaša vjera - meni moja..." (109;6)

a izričito mu je rečeno i da:

"U vjeri nema prisiljavanja" (La ikrahi fit din) (2;256)",

što je vrlo važno i to posebno u državama u kojima je vjera sastavni dio državne vlasti, ili je država ustrojena teokratski, kakvom je uskoro postao i Arapski imperij. Arapska riječ za vjeru u smislu vjerske zajednice je: din, pa je bilo nužno naglasiti da ne smije biti prisiljavanja ni u vjeru - din, niti pak u vjerovanje - aman, jer već po našoj psihološkoj konstituciji, u vjerovanje (arapski: aman) bilo kojeg pojedinca ne može biti prisiljavanja. Nitko ne može znati što ja mislim i u što vjerujem, ako mu to ne kažem, pa me ne može prisiliti da promijenim mišljenje. Može me se prisiliti da slažem kako vjerujem u ono što netko želi. Prema tomu objektivno ne može postojati "duhovna vlast", ali je tijekom povijesti upravo nametanje "duhovne vlasti" bilo temeljem velikih zločina, a to se i danas događa.

Vjerovanje je svojstvo svake pojedine osobe, ali je normalno da se vjernici dragovoljno udružuju u svojevrsne zajednice vjernika. Obredi i manifestativnost mogu, a i ne moraju poticati duhovnost, ali sami po sebi nisu duhovnost. Duhovnost je u svjesnom osobnom obraćanju Bogu. Svođenje duhovnosti na puki formalizam događa se kao vidljivo ispunjenje nekakve vjerske obveze, a jedan od glavnih uzroka je i to, što su se sve tri osnovne vjerske zajednice umjesto pravog značenja biblijske poruke: Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja, opredijelile zaprvotno židovsko poimanje da je Strah Božji najviša spoznaja. Upravo je taj strah osnova vjerskim vođama za nametanje svoje "duhovne" vlasti.

Temelj svega onoga što je u duhovnom pogledu objavljeno u sve tri svete knjige, a što bismo trebali nastojati shvatiti i u skladu s time se ponašati, sažet je u Isusovoj molitvi, o čemu sam opširno pisao u poglavljima: "Poimanje Boga" i "Poimanje evanđeoske ljubavi":

"Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao: da svi budu jedno kao mi…da svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama."

(Iv. 17;11 i 21)

i

"Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?..."Ljubi gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom mišlju svojom! To je prva i najveća zapovijed. Druga je njoj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci."(Mt. 22;36-40)

Kao vrhunac i završetak svih objava, anđeo Gabrijel (Džibril) ni jednom riječju ne poziva na objedinjavanje vjerskih zajednica, ali zato Kuranom svima upućuje jasan poziv na duhovno jedinstvo:

"O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne Riječi koja je jednaka i nama i vama, da služimo samo Bogu, da mu ništa ne smatramo jednakim...(3;64).

što je i nedvosmislena potvrda da su tri svete knjige u duhovnom pogledu jedinstvena trilogija u kojoj je sve sažeto oko jedne zajedničke Riječi.

U datim se povijesnim okolnostima na taj poziv tada nitko ni osvrtao, a u duhovnom ga smislu u novo uspostavljenoj i moćnoj teokratskoj arapskoj državi tada nije shvatila ni mlada zajednica sljedbenika kuranske Objave. Kršćanstvu je trebalo tristo godina da od slobodno uspostavljenih vjerskih zajednica degradira u državnu Crkvu koja se ubrzo zbog neslaganja u dogmatiziranim (a ne slobodnim) vjerovanjima uskoro raspala u nekoliko crkava. Islamska se zajednica počela dijeliti ubrzo nakon Muhamedove smrti, i to ne na vjerskim, nego prvo na dinastičkim osnovama. Sporili su se oko toga tko će naslijediti Muhameda. Kako i kršćanstvu, tako i u islamu te podjele se još nastavljaju.

Umjesto odziva na duhovno jedinstvo "oko jedne Riječi", već tisuću i tristo godina povremeno traju neprijateljstva, križarski ratovi, međukršćanski tridesetogodišnji rat u Evropi, ali i raniji i današnji međumuslimanski krvavi sukobi, u kojima bezbožnici u ime Islama propovijedaju zlo, što se proširuje i na sukobe s pripadnicima drugih religijskih zajednica.

Nakon tisućgodišnjih sukoba i osporavanja konačno se prije pedeset godina na čelu najmoćnije i najorganiziranije vjerske zajednice pojavio čovjek koji je najavio promjene. Bio je to papa Ivan XXIII. koji je na II. vat. saboru pokrenuo ekumenizam i međureligijski dijalog. Tako u II. glavi odluka tog Sabora pod naslovom Božji narod, zaključak pod točkom br. 16 koji se odnosi na muslimane glasi: "Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se ispovijedajući da drže vjetru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji će suditi ljude na sudnji dan", nedvosmisleno predstavlja poziv na duhovno jedinstvo.

Bez obzira je li itko bio toga svjestan, nakon trinaest stoljeća bio je to svojevrstan odziv kršćana na gornji kuranski poziv. Nažalost, Ivanovi slijednici nisu slijedili njegove temelje ideje. Međureligijski dijalozi se formalno nastavljaju, ali bez entuzijazma i jasnih perspektiva ne može biti ni pozitivnih pomaka.

U islamskom je svijetu stanje u mnogim segmentima izrazito gore nego u vrijeme II. vat. sabora. Nakon burnih previranja, a posebno poraza arapskih vojnih sila u t.zv. "šestodnevnom ratu" s Izraelom, te okrutnih američkih ratova i Iraku i Afganistanu, stoljetni panarabizam unutar islamskog svijeta sve više prerasta u politički panislamski radikalizam, koji je potpuno suprotan izvornoj kuranskoj misli. Da bi zaslužili dženet (raj) na onome svijetu Al Kaida i zavedeni islamski samoubojice, nastoje pobiti što više osoba, n. pr. na tržnicama - što predstavlja apsolutnu negaciju svega onoga što je zapisano u Kuranu. No, njih sotonizirani "vjerski vođe" uvjeravaju da je to sveti čin. Islamsko sveučilište Al-Ahzar u Kairu najveći je autoritet islamskog svijeta, u datim se okolnostima uopće ne snalazi. Oni pozivaju na mir, ali ih radikalni islamisti ne slušaju. Vatikan bi u datim okolnostima mogao učiniti mnogo više.

Kao što je širom svijeta i u islamskom svijetu bilo oduševljeno prihvaćeno proglašenje ekumenizma, Katolička je crkva u situaciji da uputi još snažniju i jasniju poruku, a to znači da bez okolišanja treba priznati duhovnu dimenziju kuranskih poruka te obnoviti ekumenska nastojanja prihvaćanjem kuranskog poziva: "... dođite da se okupimo oko jedne Riječi koja je jednaka i nama..." i time priznati jedinstvo s duhovnom dimenzijom Kurana. Tim bi činom Crkva potvrdila vlastitu vjerodostojnost, a islamski bi vjersko-politički totalitarizam u najvećem dijelu postao bespredmetnim. Bio bi to i početak oslobađanja od stoljetnih nanosa mnogih nereligijskih, te vraćanje izvornim duhovnim vrijednostima zapisanim u svetim knjigama. Kao što se je nakon dvije tisuće godina papa poništio bezočnu tvrdnju da je židovski narod ubio Isusa, treba konačno priznati i da kuranske poruke i opomene potječu od Boga.

*****

Ovo, završno poglavlje drugog, najobimnijeg dijela rukopisa knjige Quo vadis homo, nedvojbena je podloga ekumenizmu. Ne samo podloga, nego i nužnost, koju je nažalost, nakon brojnih stoljeća zabluda prepoznao tek velikan religijske misli Ivan XXIII. Njegovi slijednici to nisu shvatili, a tvoja je dužnost da nastaviš njegovo djelo vraćanja kršćanstva, i ne samo kršćanstva svetim izvorima.

S osobitim poštovanjem i najboljim željama

Filip Ćorlukić

http://www.croatia.ch/religija/130307_2.php