Malo ih bi što se usudiše javno ispovijedati svoje rane na duši, one zacijeljene i one nezacijeljene, ma ne javno, već onako tajno, stidljivo, skrivajući svoj pravi identitet. Ali se i oni, brzo postidješe, pokunjiše, jer zagraktaše mnogi na njih, i još im krivicu nametnuše. Što kukate kukavice, što naričete slabići i boli svoje pokazujete svijetu, rane svoje otkrivate, zar vas nije sramota? Ne znate sami da se nosite sa svojim osjećanjima, ko vam je kriv? Ili, pričajući o njima vi ih oživljavate, ponovo ranjavanje proživljavate i produžavate agoniju. Stvarno, ko je kriv? Bog koji je dao čovjeku i tu mogučnost negativnih osjećanja? Zašto će nam, uopšte, ona? Uvredljivost ili ranjivost, što je to uopšte? Da li je to skup svih negativnih osjećanja (ljutnja, bijes, mržnja, tuga, oćaj, ljubomora …) koje je neko u nama izazvao, ili izaziva i zbog kojih mi osjećamo bol? Da li je uvredljivost pokazatelj da s nama nešto nije u redu, ili s onima koji nam tu uvredu nanose? Da li je ranjivost bolest i može li se izliječiti? Šta je najbolji lijek protiv uvredljivosti? Jesu li svi ljudi jednako uvredljivi i da li jednako podnose uvredljivost? Može li čovjek sam sebe uvrijediti? Kada povrijeđeni ili ranjeni sam postaje onaj koji vrijeđa i ranjava? Ko je to “ranjeni iscjelitelj” u temi mjeseca? Puno se pitanja nameče, i ja bih da dam svoj odgovor makar na neka.

"Ranjeni iscjelitelj" u temi mjeseca, po meni je neko ko se bavi iscjeljivanjem drugih ljudi, prvenstveno iscjeljivanjem "ranjenih duša" i podrazumijeva se da je kao iscjelitelj trenutno zdrav, ali je u prošlosti bio "ranjena duša" koja se na neki način iscjelila, bilo da je iscjelio sam sebe ili ga je iscjelio neko drugi. Neshvatljivo je da neko ko ima neku nezacijeljenu duševnu ranu može nekom drugom pomoći da zacijeli svoju, jedino može poslužiti kao negativan primjer (a i to ponekog osvijesti). Međutim, iscjelitelj čija je duša bila "ranjena", pa je uspio ozdraviti, on već ima iskustvo koje mu pomaže da shvati tu "ranjenu dušu" pred sobom, kojoj namjerava pomoći. Zna kako da joj pristupi da ga ne odbije, zna kako da vodi taj proces, koji je način najbolji i kako da ga primijeni. Vjerovatno su se mnogi iscjelitelji duša (popularno – psiholozi) i odlučili za taj poziv zbog toga što su sami prošli put iscjeljenja, pa su osjetili potrebu da drugima pomažu, kao što je pisala Varnon. Ne moraju ljudi završiti škole psihologije da bi pomagali drugima, ima ljudi koji su mudrost i duševnu stabilnost učili i sticali kroz lično iskustvo i čitajući i slušajući druge mudre ljude, vjerujući u Boga… Isus, na primjer, izliječio je mnoge dok je hodao ovom našom malom Zemljom, i bezbroj drugih ljudi i poslije svog odlaska s nje. Pomogao im je da sa svoga puta destrukcije i samouništenja krenu putem ljubavi i života. Kako? Naučio ih je da drugačije misle, naučio ih je da vole, da se “nanovo rode” i žive jednim potpuno drugačijim životom, životom vjere. Zato se slažem s onima koji smatraju da ljudima treba pomoći da skrenu sa svojih loših, razarajućih misli, da ih jednostavno izbrišu i zamijene drugim mislima, onima koje grade i stvaraju, onima koje vole. Ali, da li je to tako lako? Isus je to uspijevao i još uvijek uspijeva. Njega navodim kao meni najbliži primjer, ima i drugih proroka i mudraca koji su to uspijevali. Međutim, ozdravljenim ljudima nije zabranjeno sjećati se šta su bili i kakvi su bili, naprotiv, pričajući o sebi onakvima kakvi su bili i kako su se preobrazili, može samo pomoći drugima koji su trenutno u takvoj ili sličnoj situaciji. Oni koji to mogu, da se sjećaju sebe prije preobrazbe, bez straha da će ih to sjećanje, rastužiti, oslabiti, zaustaviti na putu razvoja, ili, ne daj Bože, vratiti natrag, oni mogu biti sigurni da su ozdravili. Nije to "kopanje" po starim ranama, kukanje ili naricanje, jadikovanje, to su ispovjesti vrijedne pažnje, ispovijesti nečijeg iskustva koje mnogima može pomoći.
Žao mi je što nije bilo više članaka na obje prošle teme, ljudi se snebivaju, ustručavaju, stide iz bilo kog razloga da pišu o sebi, o onom što su prošli ili prolaze, boje se da neko ne omalovaži njihova osjećanja, da ih se ne prozove cmizdravcima, ili su suviše ponosni i tašti.

Malo o ranjivosti; Mislim da nema čovjeka koji nije ranjiv, osim onih koji su se usamili, izdvojili iz društva i tako poštedjeli sebe odnosa s drugim ljudima i onda nema ko više da ih ranjava, jer nema komunikacije. Nikom nije svejedno kako se drugi odnose prema njemu, šta mu govore i kako postupaju, samo je razlika u tome kako se ljudi nose sa tom svojom uvredljivošću i ranjivošću. Ima ljudi što su ranjiviji, odmah burno reaguju i to na svaku sitnicu, skloni su svađi i ljutnji koja traje, uvredu pamte i ne praštaju. Mislim da je u takvim slučajevima ranjivoet bolest. To su ljutice, prznice, svađalice, zlopamtila, osvetoljubivci, njihova narav je postala takva. Jako je teško naučiti takvog čovjeka da ne bude uvredljiv, da prašta i zlo ne pamti. Čak se često dešava da druga strana nema namjeru da uvrijedi, ali takav čovjek na svoj način prima poruku, u svojoj glavi je obrađuje i povezuje sa pogrešnim asocijacijama koje ga povređuju, to jest izazivaju u njemu loša osjećanja. Ima ljudi koji u ljutnji kažu mnogo više nego što zbilja misle, jezik im je tada brži od pameti, pa im poslije često bude žao i moraju da se izvinjavaju. Niko nije imun na uvrede. I onaj koji kaže da jeste, neka posluša svoje srce kako reaguje kada ga neko dotakne oštrim ili prljavim jezikom. Jednom sam čula misao kao, "niko me ne može uvrijediti ako mi ništa ne znači." Pogledajte samo ovdje, na Magicusu koliko ima uvrijeđenih, od onih koji im "ništa" ne znače.
Veliko je umijeće isjelitelja, naučiti pacijenta kako biti neranjiv, ne samo kako zaboraviti stare rane. Bilo bi najbolje uputiti dotičnog da se približi Bogu, da vjeruje, da nađe Ljubav, ali nisu svi spremni da vjeruju u apstraktnog Boga Ljubavi, radije se prepuštaju svojim osjećanjima da ih vode, pa makar bila najnegativnija i najdestruktivnija. Na taj način i oni sami postaju strana koja povređuje, nanose rane i boli drugoj strani a i samima sebi nesvjesno, i krug nikako da se zatvori. Onaj koji čuva i njeguje negativna osjećanja, sam sebi jamu kopa, jer ta osjećanja ubijaju prvo njega samog. Negativna osjećanja je Bog dao da nam budu nešto kao signal. Dao nam ih je da zastanemo i shvatimo da nešto moramo učiniti. To je znak da smo sišli s Božije staze, staze Ljubavi, praštanja i pomirenja sa Stvoriteljem. Čim se pojavi neko takvo osjećanje, moramo zastati i zapitati se šta smo to i u čemu pogriješili, možda je pogriješila druga strana, sve je moguće. Trebamo se prvo upitati da mi sami nismo pogriješili i tražiti od nekog savjet, jer najteže je otkriti vlastitu grešku, nama sujetnim ljudima. Bolje je da prosuđuje više ljudi, jer moramo biti sigurni da mi nismo pravi krivci. Ako smo krivi trebamo se izviniti i tražiti oprost. Ako je kriva druga strana, onda bi se isto trebao pozvati u pomoć objektivan i nepristrasan sudac, opet bolje više njih radi objektivnosti. Ups, osjećam ljutnju, ili osjećam mržnju, osjećam tugu, šta mi je činiti? Ne smijem dozvoliti da ta osjećanja mene polako ubijaju a i sve oko mene, koji, ili će pobjeći od mene, ili će ratovati protiv mene. U takvim ratovima nema pobjednika, svi su samo gubitnici, počev od mene same.

Magicus je idealno mjesto gdje čovjek može, da svodi račune sa svim svojim negativnim osjećanjima i da dobije nazad sud, vrlo objektivan i nepristrasan. Ako otvori svoju dušu i bude iskren prema sebi, mogao bi ovdje naći pomoć. Ne treba ga se zaustavljati i začepljavati mu usta, neka traži put oslobađanja od svih svojih negativnih osjećanja i bola koji ona nose. Rješenja postoje samo ih treba pronaći. Ljudi pritisnuti tim negativnim osjećanjima i bolima koja im ona zadaju su slijepi, rješenja ne vide niti u lijek vjeruju, vrlo su kruti u mišljenju i vrlo su nepovjerljivi. Kamo sreće da se svi hoće otvoriti i da hoće govoriti o njima, put izbavljenja bi sigurno pronašli. Prvi korak oslobođenja i ozdravljenja, jeste svijest da trebaju pomoć i spremnost da je traže.

Malo o sebi; Puno sam se premišljala da li da objavim svoj tekst na temu “Ranjeni roditelj” iz već navedenih razloga. Pisala sam sa dosta detalja, pojedinosti koje se tiču bliskih odnosa i zadiru u privatnost, ali sam mislila, s druge strane, pa zar nismo svi ljudi, a iskreno da kažem, ohrabrena sam i skrivenim identitetom. Ovakve ili slične stvari dešavaju se mnogim i roditeljima i djeci. Na kraju mi nije žao, jer sam shvatila i svoju grešku, jer sam shvatila koliko je ljubav slijepa. Čovjek toliko čezne za ljubavlju drage osobe da je spreman sve da da a ne vidi da nanosi štetu i sebi i tom dragom biću. Slijep, znači teoretski sve znaš, ali ne vidiš, samo osjećaš da nešto nije u redu. Otvorile su mi se oči, a u tome su mi pomogli drugi koji su osjetili da mi treba pmoć i bili su nesebični, nisu žalili ni vremena ni truda, pa su mi pisali poruke, da mi pomognu da progledam. Ovdje im se još jednom zahvaljujem, svima što su ostavili komentar ispod a posebno su se trudile Elyca i Saturnica. Pa zašto i služe teme mjeseca? Zar služe samo da se otkriju neki talenti u izražavanju i pisanju? Mislim da služe i da se pomogne ljudima da se otvore, da dozvole svojoj duši da slobodno diše, da onom što je muči i boli, pritišće i guši, da izraz uobličen u riječi i zapisan da ga svi vide pa će se vjerovatno naći neko da utješi, ohrabri, posavjetuje, umudri, olakša teret…Možda će na kraju taj "ranjeni" i sam uvidjeti kako se treba hitno osloboditi tih ubitačnih negativnosti. Zar to nije najljudskije i najljepše u našoj komunikaciji? Ponos nam mnogo puta samo odmaže. Šta je ponos? Težnja za savršenim, super čovjekom, koji ne može da prizna svoje greške i slabosti, često ni pred samim sobom, ni pred Bogom, a pogotovo ne pred drugim. A da li takav postoji, ili je u pitanju samo ponos? Ponos je više ljudska mana a ne vrlina. Ako ostanemo zatvoreni, zamandaljeni, zapečaćeni u sebe, jednog dana sve naše što smo u duši nosili kao bol i čemu nismo znali ni porijekla ni lijeka, ni rješenja, nestaće zajedno s nama bez traga, sa svim nam nanesenim ožiljcima. Pomislimo… da smo samo malo bili otvoreniji, da smo samo malo više vjerovali u ljude, malo jasnije shvatili da su svi ljudi nama slični i da su se, sigurno, nosili ili se nose sa istim takvim jadima, mogli smo otkriti njegovo porijeklo, a i naći i lijek i rješenje i mogli smo živjeti sasvim drugačije, mnogo bolje. Zar nije šteta?

Zato ja svim srcem pozdravljam ovu temu i čestitam autorima na njihovom izboru. Onima kojima se ne sviđaju takvi tekstovi, niko ih ne primorava da ih čitaju.

Hvala na pažnji:)