Jantarno zarobljena
u školjci svijeta
optočena smolom zlatnih sjećanja
ja čekam
onaj dodir milosni
onaj dodir svjetlosni
da raspuknuta ljuska
nikad više ne poželi nikoga
osim tebe...
Oprosti što nikad neću prestati sanjati
i nikad prestati biti moreplovac
koji u vlastitom moru stvorenom od sna
kroz ludu glavu dječjih pogleda
plovi, nadajući se da ćeš ga podignuti
i iz valova izbaviti...
Ja i dalje sa menažerijom svojih iznjedrenih
igračaka
hodam po žici
vjerujući da je ispod mene
mreža tvoje ljubavi...
Zapravo
ona i jest tu, ali,
pomozi mi da je vidim
i da je osjetim...
Ništa drugo ne tražim..
Moj dlan
dlan lutka drvenog
od tebe oživljenog
ti poljubi
i stigme vremena zaliječi...
irida
bglavac
