VLADIMIR DEVIDE

IN MEMORIAM

(3. svibnja 1925. – 22. kolovoza 2010.)

 

 

Suvremeno doba suštinski determiniraju i mnogovrsni procesi planetarne polilogizacije.

Fenomenologija polilogije podrazumjeva susretanje, upoznavanje i prožimanje različitih duhovnih tradicija, svjetonazora i kultura.

Druga polovina 20. i prva polovina 21. stoljeća karakterizirana je multipliciranjem i intenziviranjem različitih modusa polilogizacije.

Krucijalni faktor te procesualnosti su i duhovne osobnosti u različitim tradicijama i kulturama koje su većim dijelom i nositelji duha polilogizacije.

U našoj kulturi to su nedvojbeno dvije izuzetne ličnosti koje su svojim djelom i životom oplemenile planetarno bivstvovanje na ovim prostorima i mnogo šire.

Izuzetno je značajno istaknuti da to nisu bili samo vrsni stručnjaci na svom znanstvenom području, već i osobe koji su svojim duhovnim životom istinski živjeli ono što su naučavali.

To su Čedomir Veljačić na području indologije i Vladimir Devide na području japanologije.

Oni su bili vrhunski promotori/medijatori polilogizacije – jedan u duhu teravadskog hinayanskog budhizma, drugi duha zen-budhizma u modusu haijinstva (haiku pjesnikovanja).

Njihovo znanstveno djelo, cjelina opusa, integralni je dio njihova svjetonazora, života i duhovnog iskustva.

Po tome su i jedinstveni u suvremenoj hrvatskoj kulturi.

Vladimir Devide, vrhunski znanstvenik, matematičar i pedagog, vjerovatno je došao u dodir s japanskom kulturom i prije prvog boravka u Japanu (1961-1963), ali je tek na izvoru osjetio duboki nagovor koji će ga odvesti u duhovni zagrljaj zen tradicije i haiku pjesnikovanja.

Taj intimni prostor vlastite duhovnosti rastao je najprije kroz znanstveni interes a zatim evoluirao i u osobni poetski izraz.

Japanološke studije ispreplele su se s haijinstvom – kao kod Veljačića filozofsko istraživanje budhizma s osobnim iskustvom isposništva.

Devideu je 1983. dodijeljeno carsko odlikovanje Kun-san-to Zurihosho („Orden svetoga blaga trećega stupnja“) za zasluge promicanja japanske kulture u svijetu; 1991. postao je član „Haiku International Association“ u Japanu; od 2000. godine bio je član i savjetnik „World Haiku Association“; uvršten je u gotovo sve svijetske haiku antologije, dobio je dvadesetak prestižnih nagrada na međunarodnim haiku natječajima.

1970.     objavio je prvi tekst o japanskoj haiku poeziji i do 2006. i monografije „Japan“ objavio preko 300 radova iz japanologije u svjetskim časopisima i objavio 16 knjiga iz japanologije i haiku književnosti, da nabrojimo neke od njih:

„Bijeli cvijet“(1994), „Antidnevnik prisjećanja2(1995), Trenutak/The Moment“(1997), Haibuni, riječ i slika“(1997...)

Ni izuzetan opus ne govori dostatno o ogromnom značenju Vladimira Devidea i dignitetu onog poliloškog.

Devide je bio prvi koji je sustavno znanstveno uveo japanologiju u naš kulturni prostor i unutar toga artikuliranje i promicanje vrijednosti i značenja haiku poezije.

Kao nestor naše haiku literature on je vodio dugogodišnju tešku ali uspješnu borbu za priznavanje haiku stvaralaštva u hrvatskoj književnosti.

Dao joj je i adekvatni znanstveni discours i potaknuo teoretičare književnosti da ozbiljno prihvaćaju i znanstveno artikuliraju svjetsku i hrvatsku haiku književnost.

Poslije njegova doprinosa ništa više nije bilo kao prije.

Haiku je prihvaćen i ukorijenjen u temelje suvremene hrvatske književnosti i poezije.

Ali Devide je bio i izuzetan haiku pjesnik.

Pokušati ću to u duhu zen haiku senzibiliteta i „iskazati“ na tragu  drevne japanske haiku tradicije.

Vođen istinskim makoto „osjećajem“, emphatijom i čistotom viđenja onog viđenog, on je zapisao mnogo haiku trostiha, tako i jedan:

„U svakom oku/djeteta zrcale se/dva oka psića“

Haiku se ne „interpretira“, Devide je to iz pedagoških razloga morao raditi jer je to bilo veoma potrebno.

Poput Dubravka Ivančana, našeg prvog haiku pjesnika,

i Devide haiku senzibilizira skrivenu „simbiotičnost“ svijeta djeteta/svijeta prirode. Jedan se u drugom „odražava“ u potvrđuje trenutkom punine u duši haiku pjesnika.

I sabi jednostavnost/skromnost sakralizira sićušnost i jedinstvenost bića koje ima svoju mjeru i do(put) u svojoj naravnoj datosti:

„Sićušan pauk/na beskrajnom putu/ide preko lista“

Wabi začudnost/thaumazičnost nakazuje stapanje bića koje oblikom zazivlje ono božansko i živi unutarnjom istinom/ljepotom u duhovnom/duhovno u naravnom:

„Gle, djetelina!/Sklopila je latice:/moli se Bogu“

Sve je blisko svemu u kuyu prijateljevanju svega bližeg i dalekog. Svako biće u haijinskom susretanju diše tom unutarnjom ljepotom koja se glasa i kroz skrivenu kiyo „riječ“, i kroz „sliku“ koja treperi u haiku trenutku duše:

„Grm jorgovana./Čavrljanje vrabaca/zaključuje dan“

„Roj komaraca/lebdi, kruži, zuji/i hrli nikamo“

Senryu „duhovitost“ prisutna je i u Devideovom pjesnikovanju. Ona je nenametljivo neprimjetna:

„I na radni dan/u raskošnoj odjeći/zlatno-crni bumbar“

Haijinstvo Devidea kruna je njegovih japanoloških studija.

U svojoj izuzetnoj skromnosti nikada nije japanologiju stavljao i u prvi plan, niti svoje haiku pjesnikovanje.

Ali se svim snagama borio za dignitet haiku književnosti u kontekstu svjetske i hrvatske književnosti.

Posebno je analizirao osobitost i bogati potencijal hrvatskoga jezika za kazivanje duha haiku izraza.

I potvrdio narav jezika vrlo bliskog japanskom senzibilitetu i duhovnom kazivanju. To je još jedan razlog da su naši haiku pjesnici među vodećima u svijetu.

Posljednjih godina kritički se osvrtao na bujanje „divljega haiku“ koji se udaljava od klasičnog kanona haiku poezije.

Osobno je poticao mnoge pjesnike da se okušaju u haiku „formi“. Posebno je značajan i njegov dugogodišnji rad s djecom u promicanju dječjeg haiku stvaralaštva.

Bio je voditelj i podrška međunarodnim haiku susretima i druženjima u Hrvatskoj.

Ne može se dostatno i dovoljno procijeniti njegov središnji i vodeći položaj u stasanju hrvatske haiku književnosti.

Ali sjećati ćemo se njega i kao izuzetnog haijina  koji je u domovini jednog Bashoa bio jedan od najcenjenijih i najpriznatijih Zapadnjaka time što je živio i stvarao u duhu haiku zen duhovnosti.

Svaka recentna haiku studija ne može zaobići tu primogenituru Vladimira Devidea u ovom dijelu svijeta.

Duboko je bio uvjeren u „misiju“ haiku poezije u današnjem svijetu i u veliko značenje haiku književnosti u svijetu i u hrvatskoj kulturi in toto.

Nije samo ITOEN „pokazatelj“ mjesta hrvatskog haiku u svijetu. Generacije hrvatskih haiku pjesnika na međunarodnim haiku natječajima dobivaju prestižne nagrade i priznanja a velikim dijelom za njihov ugled zaslužan je i Vladimir Devide.

Od Dubravka Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, samoborske grupe „Katarza“,  preko Devidea do danas, tka se živa nit planetarno prezentnog hrvatskog haiku.

U njoj su i naši riječki haiku pjesnici, pjesnici s ovog područja, i oni koji pišu na čakavštini.

Svi će se oni zahvalno sjećati dragog i poštovanog Učitelja i biti dostojno na putu istinskog haijinstva.

Na kraju, „završimo“ s jednim od najpoznatijih Devideovih haiku:

„Tamo iz magle/izlaze ljudi/izdišuć maglu.“

 

 

 

Uz duboko štovanje i zahvalnost, u Rijeci, na prvi dan Jeseni, 2010. godine

 

dr. sc.  Jadran Zalokar