Dobro jutro Ljubice, vidjeh da si moj komentar upućen Haskyu protumačila osobno.

"Tužna Marija, ona koja je oplakivala sina? Kruna na cirkus...Bravo."

Ljubice, na magicusu sam već jako dugo. Prisustvovala sam svom kamenovanju i raspinjanju na križ. Pored mene je bilo i drugih koji su na portalu Magicus raspinjani na križ. Neću navoditi nickove jer to nema veze sa ovim što sada tebi pišem. Svaki čovjek je na jednom djeliću svoje životne staze osjetio istinitost izjave...per aspera ad astra...svi mi smo prolazili križni put, ne tuđom više svojom krivnjom...

Zar metafora "tužna Marija" ne bi mogla zrcaliti moju dušu poslije opisa "Vukodlaka" koji je meni priuštila Žutanminuta na kvadrat...zar ja nisam svako malo ismijavana, prozivana, napadnuta? Zar se moja spiralna dinamika i vrtloženje nebeskog vretena ne pojavljuju u ismijavajućim komentarima o sretnom trenutku. Zar moji komentari nisu nazvani sladunjavima, zar nisam prozvana ajkulom, barakudom, kobrom?

Da, moj komentar Haskyu govori o meni, ali on nema veze s tobom Ljubice. Zar ti uistinu misliš da ja nemam pravo oplakivati moje moje ranjeno srce? Žao mi je što si još jednom krivo protumačila moje misli. Žao mi je što si moj nedavni pokušaj komunikacije ispod tvog članka o dvorcu i dvorjanima  protumačila krivo.  Od samog početka tvojih i mojih susreta na portalu sam cijenila tvoje uradke, vrednovala tvoje slike, divila se tvojoj snazi.  Tvoj privatni život poznam onoliko koliko si sama pisala o njemu i to poštujem.  

I ja sam jedno vrijeme bila tužan vitez koji je jurišao na nevidljivog neprijatelja i u mnogim životnim situacijama vidjela zavjeru protiv mene. Da Ljubice, imala sam nutarnje strahove koji su proždirali sretne trenutke.  Bila sam banirana sa Magicus svojom krivnjom, ali to onda sebi  nisam željela priznati. Prošla sam osobnu katarzu i tek kada sam bila sigurna da u sebi viče ne nosim ostatke otrova koji sam sama u sebi stvarala sam se vratila na Magicus. Danas pokušavam tekstovima predstaviti, ne bolju, nego drugačiju sebe. Davno, jako davno sam napisala donji tekst., u njemu se zrcale moja misaono- osjećajna previranja, moje nutarnje oluje  i bonace.  Vjeruj mi Ljubice niti jedan tvoj članak nisam protumaćila kao zavjeru protiv mene. Tvoja "ispovjest dvorske lude" me prisjetila na ljepotu Shakespearovog izričaja. Vidjeh Hamleta kako oplakuje ludu koju je jako volio i preuzeo, metforićno rećeno, njegovu ulogu na dvoru. Vjeruj mi, ako možeš i želiš, metafora "tužna Marija" se nije odnosila na tebe, nego na mene...pred tri dana, jecajem nutarnje tišine, oplakivah još jednom razapeto moje srce na križu tuđeg izričaja. 

Na delti snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja...
Neptun napušten i sam
osluškuje pjev sirena

Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni...

Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja,
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u deltu
u zagrljaj velike rijeke i
mora.
U Neptunovom hramu
Salicia dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.

I zbog naših davnih istina, ja odgonetnuh u sebi tajnu, koju sam nosila kao spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života.

Osluškujemo, zvukovi nebeske gitare pjevaju ljubav. More i rijeka se grle ljepotom sna.

Dva goluba poletješe u nebo
krila punih starih i novih snova
a na pjesku
u obliku dva spojena kruga
ostade trag
našeg sjedinjenja...

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5504