Ako će sve ovo biti napisano malo nepovezano, znam da ćete me razumijti, jer boli, jako boli ... samo da što prije prođe, da prestane boljeti..da prestanem osluškivati da li se javlja, zove, diše.

Htjela je da joj obećamo da nećemo plakati, da nećemo biti tužni, jer da će njoj biti opet dobro..da će nas čuvati, gledati i da će znati tko je varao.

.... sjećate je se onakve vedre, nasmijane,zvrkaste.....stvarno je bila jedinstvena...uvijek spremna pomoći,a kako se samo smijala, rekla je moj baka kao da neko orahe rastepa, onako zvonko...stvarno nepravda...

.... ne mogu dalje, emocije,sjećanja proradila..ne vidim pisati...

.... tražila je od nas da ne plačemo...nemojte ni vi, bar probajte.....

.... sve je obrisala, imala je mail koji je danima pisala...rekla je da ga pošaljem kada je ne bude..ali sve je obrisala, šteta..a tako je lijepo i nježno opisala vaše prijateljstvo...stvarno vas je voljela, onako iskreno

Samo je ovo ostavila:

Prijatelji moji neznani,
Nećemo vas zaboraviti.

Na modrom nebu iznad Zagreba,
Ne nebeskim tim ravnicama,
Jedna zvijezda samo za vas sja,
Čuva vas vječno plava zvijezda sjećanja.

Da li čuješ kišu tu, ritam taj u Tucmanu, Math Collins još nam pjeva to , On nikad nije otišo.

Na modrom nebu iznad Zagreba….

Da li čuješ ko` i ja,
tu gitaro s Ribnjaka,
Ako s neba čuješ glas,
Dal` to Fuma svira bas.

Na modrom nebu iznad Zagreba….

A kad bih vrijeme vratili,
Nikad nebi plakali,
Jer Đurđica i Moka bi,
Pjevali o ljubavi.

Ma hoću li vas sresti ja,
Gore među zvijezdama,
I hoćemo li opet mi,
smijat` se i plakati.

Na modrom nebu iznad Zagreba

Putuj u Svjetlost Laura! 

Pratimo te u svojim molitvama....