Ljubica je bila mlada žena, neiskvarena, ambiciozna i poduzetna. Od najmlađih dana bila je spremna učiti, i da se svesrdno bori za što bolji uspjeh u radu. Tako je u poduzeću u kojem je radila napredovala od mjesta komercijaliste do direktora, a zahvaljujući napornom radu dobila je i mnoga državna priznanja.

Upamtila je riječi iz srednje škole koje im je rekla njezina profesorica računovodstva; "Vlasnici poduzeća trebaju budalu za direktora, čovjeka koji ne razumije stvari i koji će slijepo slušati gazdu!" no ove riječi je nisu previše uzbuđivale jer ona je vlasniku svoje tvrtke vjerovala.

Vjerovala mu je čak i kad je on iskazao želju da tvrtku modernizira, da instalira novi pogon da bi se povećala proizvodnja, a on nije imao dovoljno novca da bi sve to sam uradio. "Nema problema - rekla mu je Ljubica - novac se lako nabavi, ako je program dobar, i ako je opravdan proizvodnjom. Smatraj to riješenim!"

Ljubica je bila iz bogate obitelji, nasljednica, i imala je privatni novac u banci koji je odlučila uložiti u po - njenom mišljenju - profitabilno poduzeće. Od njezinog razmišljanja do djela bio je potreban samo korak. Izložila je svoj plan vlasniku, što je on odmah, bez puno razmišljanja prihvatio, i ona je jednostavnim potezom, samo telefonskim razgovorom, naručla novac iz banke i tako osigurala poduzeću napredak u naredne dvije godine i povećanje broja radnih mjesta.

No ništa nije bilo onako kako su iz početka planirali. Vlasnik poduzeća sve se više odavao alkoholu i kojekakvim stimulansima, rijetko je dolazio na posao, a kada bi i došao, njegovi postupci ni malo nisu bili uravnoteženi, već agresivni i nekontrolirani. Sve više i više odgovornosti bilo je na direktorici  koju su radnici potezali za rukav, tražeći dnevnice, kupci su tražili da se poštuju rokovi, a sav zarađeni novac koji bi pristizao na žiro račun završavao je u džepu vlasnika poduzeća, i ne uspijevajući da dođe tamo gdje je iz početka bio namijenjen - u proizvodnju.

Situacija je postajala sve gora i gora, i jednog dana vlasnik poče razgovarati o stečaju poduzeća. "Kojem stečaju; zaprepastila se Ljubica, kako ću ja vratiti novac koji sam uložila, koji sam oduzela svojoj obitelji i svojoj djeci s vjerom u poštenje i čast, s vjerom u pošteni rad?"

Vlasnik poduzeća, ni ne trepnuvši okom, jednostavno je odgovorio; "Možeš preuzeti tvrtku i sama se boriti da si vratiš svoj novac. Meni se i tako više ne da. Nemam volje. Da, to ti je najbolje, ustupiti ću ti tvrtku i bori se sama!"

Iako to nije bilo ono što je Ljubica zamišljala, ipak ju je vodio osjećaj odgovornosti prema radnicima, prema njenoj obitelji, čiji je novac tako bezglavo uložila u tuđu tvrtku, vodio ju je osjećaj da zna i da može, i pristala je na ponudu.

Kupnjom tvrtku situacija se donekle promijenila, sada je mogla samostalno poduzimati neke radnje koje joj je prije priječio vlasnik, no isto tako je dobila uvid i u sve poteškoće koje je on svjesno prešućivao, a između ostalog saznala je i za činjenicu da je on prije punih deset godina podigao kredit od 2.000.000,00 eur koje je svojim poznanstvom i vezama uspio dobiti bez garancije, i bez da je banci vratio i jedan eur. Na žalost, za ovu činjenicu saznala je tek, nakon što je Banka, nakon punih deset godina što nije naplaćivala svoj dug, i što nije upisivala zalog u zemljišne knjige, jednostavno upisala svoje potraživanje na novog vlasnika. Tako je Ljubica umjesto da je sačuvala svoje ulaganje, jednim potpisom, kupnje poduzeća od nepoštenog vlasnika, kupila i dodatni dug od 2.000.000,00 eur za koji joj on nije rekao, a ona nije imala od kud saznati jer nigdje nije bio upisan niti evidentiran.

Počeli su pregovori, dogovori, razgovori, pokušaji da se nađe zajednički jezik sa Bankom, da se dokaže odgovornost starog vlasnika, no uzalud, bilo je očigledno da je čovjek koji je u Banci prije sve zataškao sada jasno odlučio naplatiti se na imovini onoga tko ni za što nije znao i nije bio odgovoran. Nije čak niti  pomogla činjenica da tvrtka u vrijeme odobravanja kredita nije imala ni imovine, već da je imovina stečena isključivim  novcem Ljubičine obitelji i njezinog vlastitog, te da je taj prešutjeli kredit u cjelosti završio u džepu bivšeg vlasnika a da ni jedna kuna nije uložena u proizvodnju.

Ništa nije uspjela mirnim putem, stoga je sakupivši svu dokumentaciju, objavila sve u medijima, vjerujući u istinu i pravdu. Mislila je;  "Ovakva prevara mora završiti na sudu, i sigurno ću uspjeti dokazati istinu." 

Nije znala da je objavom u medijima i pokretanjem kaznenog postupka protiv bivšeg vlasnika i odgovornih u Banci otvorila Pandorinu kutiju.

Sa svih strana su stizala pisma podrške i telefonski pozivi. Ljudi su joj odavali informacije o sličnim situacijama, dostavljali dokumentaciju, dokaze o prevarama i načinu na kojih su osiromašena mnoga poduzeća, isplaćivani krediti iz državne banke, koji nikada nisu vraćani, imovina se prebacivala na druga imena, na članove obitelji, a krediti su padali u zastaru. Tek sad se Ljubici otvorio jedan novi svijet, svijet izopačenosti i prevare, svijet u kojem je novac igrao glavnu ulogu, u kojem prijatelji nisu bili prijatelji već samo suigrači koji su dijelili zajednički interes - novac. Radi novca su se prikrivale činjenice, zataškavale krađe i prijevare, uništavala poduzeća, radnici otpuštali, a sve je završavalo na miran način - stečajem ili privatizacijom za mali novac koji je završio u džepovima onih koji su o tome odlučivali.

Ljubica nije odustajala. Sakupivši sve informacije sve je predala nadležnim institucijama na rješavanje sa potpunim uvjerenjem da će uspjeti, dokazi su bili nedvojbeno u njenu korist, zakon je bio na njenoj strani, hrabrosti joj nije nedostajalo, nije bilo sumnje u pobjedu.

No suprotna strana je temeljem napisa u medijima Ljubicu optužila za klevetu. Prilikom zakazane prve rasprave na sudu, koja je usput rečeno bila zakazana puno prije nego li rasprava za kaznene postupke koje je pokrenula Ljubica protiv istih osoba,  ona  je bila prisiljena izostati zbog bolesti jednog od djeteta što je sudcu obrazložila telefonskim putem i pismenim putem uz popratnu liječničku dokumentaciju. Poznato je da Kazneni zakon predviđa novčanu kaznu za kazneno djelo klevete (ukoliko se isto dokaže) te da se djelo klevete ne vodi po službenoj dužnosti od strane Državnog odvjetništva već po samom privatnom tužitelju, te da Policija ne vodi taj postupak.

Dva dana nakon izostanka sa suda, Ljubicu su nazvali iz Policije, odjel Kriminala, s druge strane je bio inspektor koji je vodio predmet po njenoj kaznenoj prijavi protiv odgovornih iz Banke i bivšeg vlasnika.

"Dođite kod nas u Policiju, imamo informacije vezane uz vašu kaznenu prijavu protiv odgovornih za utaju ovih 2.000.000,00 eur" rekao je inspektor.

Ljubica je bila oduševljena, "Zakon ipak funkcionira. Tako su brzi i ekspeditivni", mislila je.

Odmah po ulasku u Policiju, oduzeli su joj mobitel, njezine osobne stvari, i ostala je bez mogućnosti da se ikome više javi. Sjedila je kod njih bez ikakvog obrazloženja puna dva sata, da bi joj nakon toga objasnili da je "uhićena".  Ostala je bez riječi. Zašto? Zbog čega?

Kažu zbog izostanka s rasprave na sudu. Pukim slučajem imala je kod sebe liječničku dokumentacije, dijete joj je bilo teško bolesno, bila mu je potrebna njega majke i liječnička skrb jer mu je život bio ugrožen. No policajci to nisu htjeli niti pogledati, jednostavno su je smjestili u auto, između dvojice policajaca i otpremili za Remetinec. Svi članci iz Zakona o policijskom postupanju ovog trena su pali u vodu. Ono, imate pravo na jedan poziv, na odvjetnika, itd., to ovog trena nije bilo moguće. 

Malo je reći da je u tom trenutku osjećala ljutnju, bijes. Da je bilo tko od tih tužitelja bio blizu možda bi ga čak i udavila golim rukama, koliko je bila ogorčena, no ovog trena morala je razmišljati o sebi, ne o njima. Shvatila je o kakvim beskrupuloznim ljudima se radi, koji ne prezaju ni od čega, i da je uhićena na prevaru samo da bi je ušutkali.

Bio je dan pred Prvi maj. Praznik. Sudac koji je donio Rješenje o pritvoru otišao je na more. Nitko nije bio dostupan i nitko joj nije mogao pomoći.

No Ljubica je bila vjernica. Umjesto te ljutnje koja je zakratko zaprijetila da zagadi njenu  do tada čistu dušu, pomolila se Bogu da joj pomogne i da joj pruži neku šansu da se iz svega izvuče. 

Po prvi puta u životu suočila se sa ljudima s kojima nikada nije imala posla. S ljudima koji su duboko zagazili u kriminal, ubojicama, narkomanima. Prvi dan je bila jako prestrašena, a onda se sjetila Davida  među lavovima, pomolila Bogu moleći ga zaštitu i pustila Bogu da sam riješi stvari. Ona i tako ništa nije mogla učiniti.

Kako je prvi maj padao u četvrtak do ponedjeljka ništa nije mogla učiniti. Napisala je žalbu, no Rješenje o odbijanju već ju je čekalo prilikom prijema u Remetinec, prije nego što je i došla tamo, tako da je bila svjesna činjenice da se radi o podvali, a ne o njenoj krivnji, i da joj samo Bog može pomoći.

Jednom godišnje Zatvor provodi kontrolu skrbi o zatvorenicima, tj. zatvorenici imaju pravo osobno reći upravitelju zatvora o nepravilnom tretmanu. Igrom slučaja ili Božjom voljom, taj dan je te godine bio prvi ponedjeljak iza prvog maja.

Upravitelj je sa sudskom komisijom stajao pred vratima, i Ljubica zapriječi nogom vrata kako ju čuvarica ne bi mogla spriječiti da govori. "Gospodine upravitelju" kaže Ljubica, kako je moguće da nekoga pritvore zbog kaznenog djela klevete?"

"To je nemoguće!" kaže upravitelj. "Gospođo, vi buncate, sigurno ste nešto pomiješali!"

"Ne nisam! Pogledajte Rješenje, zbog kaznenog djela kleveta, još uvijek neosuđena, i nedokazane krivnje, određen mi je pritvor, iako sva dokumentacija dokazuje da sam ja u pravu" kaže mu hrabro Ljubica, iako su joj noge klecale i mislila je da će se onesvjestiti.

Upravitelj pogleda dokumentaciju i pročita potpis sudca. "Marko, kaže to je tvoj potpis!" Opet je dragi Bog poduzeo mjere da Ljubicu zaštiti jer je u Komisiji bio upravo sudac koji je potpisao Rješenje o pritvoru.

Sudac je šutke uzeo Rješenje i kaže; "Gospođo, sutra ćete biti vani!"

Nije mu to bilo drago, i nije se baš obradovao njenom nastupu, no nije mogao ništa protiv izloženih arugumenata i upraviteljevih riječi.

Ljubica je vrlo brzo nakon pritvora, tj. prvi radni dan iza praznika, osjetila ponovno dah slobode. Iskustvo koje je tamo stekla dalo joj je jednu novu dimenziju i pogled na život. Nije osuđivala neprijatelje koji su joj smjestili, žalila ih je. Ona je imala Boga na svojoj strani, koji joj je pomogao da sve to riješi, oni nisu imali čak ni dušu, njihov Bog je bio Novac zbog kojeg su bili spremni sve učiniti.

Ubrzo je bila zakazana rasprava na sudu. Ljubica je ponosno obukla novi crveni kostim.Sijala je od ljepote, samosvjesna i sigurna u sebe kročila je hodnikom suda.   Imala je u aktovki neoborivu dokumentaciju koja dokazuje krivnju tužitelja, i čvrsto je vjerovala u svoju pobjedu.

Dođe u blizinu sudnice, kad ugleda njega, svojeg tužitelja. On se podiže sa klupe, i pođe prema njoj pružajući joj ruku.

U prvi trenutak Ljubica je pomislila da je poludio. Najprije joj je smjestio pritvor, a sad tako srdačno pristupa njoj koja ima dokaze o njegovoj krivnji, pruža joj ruku, i još je poput Jude ljubi u obraz. U njegovim očima je bila neopisiva radost što ju vidi. Sve joj je bilo nerazumljivo.

"Zašto gospodine ........, ste optužili mene, a Vi znate da ste zajedno sa bivšim vlasnikom sve to napravili, i da ja imam dokaze o tome? Kako ste mogli mene, nedužnu, smjestiti u pritvor, kad dobro znate kome je tamo mjesto?" pita ga Ljubica.

"Pustite sad to!" rekao je dotični gospodin. "Sad je sve iza nas!"

Ušli su u sudnicu, i on je povukao sve optužbe protiv Ljubice. Sudac je bio veoma zadovoljan, svi su si međusobno čestitali, a Ljubica je još uvijek mislila da sanja i da se sve ovo događa nekom drugom. Dokumenti koje je bila spremna prezentirati sudu, ostali su u aktovki, netaknuti, jer je tužitelj očito shvatio da je bolje povući sve, nego li da stvar ode u proceduru.

Pet mjeseci poslije toga tužitelj je preminuo od lekumije. Ljubica mu je otišla na sprovod, izmolila za njega Oče naš, iako se i danas puno puta sjeti osjećaja kad su je policajci sprovodili u pritvor, osjećaja koji bi da joj je to moguće bilo onog trenutka iz mirne, staložene osobe, vjernice u trenu je pretvorio u ubojicu i osvetnika.

No bio je to samo jedan trenutak, ali dovoljan da ga Ljubica upamti čitav život.

Iskustvo koje je prošla nije ju slomilo, učvrstilo ju je. A i danas joj prolaze kroz misli rečenice iz sudskog Rješenja kojim je oslobođena krivnje; "Sud smatra da je okrivljena u dovoljnoj mjeri shvatila smisao i značenje određenog joj pritvora i da joj se sada može dosuditi sloboda......." 

Da shvatila je to dobro Ljubica. No ne na takav način kako to Sud smatra. Ljubica je shvatila da je čak i u tako teškim situacijama potrebno zadržati prisebnost, zdrav duh i vjeru, i da je s Bogom sve moguće.

Živi dokaz je kapetan Laptalo koji je eto nedužan prosjedio 16 mjeseci, a sada kada je uspio doći na slobodu, zahvaljujući tome što je tužitelj povukao optužbu, odustao je od tužbe.

Kome vrijedi tužba? Ono što proživi nedužna osoba, progonjena od takvih koji samo zgrću novac, i kojima ništa nije sveto, ne može nadoknaditi nikakva naknada štete.