Dobre strane krize 40-ih

S dvadeset godina, čovjek se traži. S trideset gradi na onome što je našao. S četrdeset se iznenadi: “Huuh! Zar već?”

I upravo kad bismo trebali zariti od sreće ispunjenog bića, obuzme nas tuga četrdesetih pa općenito djelujemo skrhano i mrzovoljno poput čangrizavih staraca. Kriza, svođenje računa, potištenost i zašto ne – novi početak?

“Iznevjeren u svemu”, piše Jacques Gauthier, autor “Krize četrdesetih”, “razočaran i nujan, pao sam u potištenost i tjeskobu. Neprestano sam se pitao: A čemu sve to?” Eto dekora za četrdesete – godine preobražaja, rastanka s mladošću, prihvaćanja sjedina i spolne želje u kvaru...  

Prva kriza poslije adolescencije

 Prvi puta nakon puberteta i adolescencije, novopečeni se četrdesetogodišnjak suočava s periodom fizičkih i mentalnih promjena. “To je doba svođenja računa,” primjećuje Jacqueline Sebenne, psihoanalitičarka. “Suočavate se s drugom polovicom života, i to ne previše radosno. Čovjek si govori da je vrijeme za konačne važne odluke prije nego sve bude kasno. To je još uvijek doba mogućnosti, ali se osjeća i potreba da se čovjek požuri.” Suočeni s tom zadnjom etapom mladosti prije nastupa starosti, mnogi se četrdesetogodišnjaci prometnu u tinejdžere: nagle i nenadane promjene raspoloženja (mnogi četrdesetgodišnjaci nastoje ostaviti cigaretu), kriza identiteta (jesam li to zaista ja taj ćelavac u ogledalu?) ali i potezi koji mudru i odgovornu osobu, dobrog oca obitelji, pretvore u  tragikomičnog pajaca obuzetog demonom straha od starenja. “Benoit i ja smo prošli kroz teško razdoblje,” konstatira Catherine, “razdoblje u kojem više nismo mogli podići branu bujici događaja i emocija koje su nas na kraju razdvojile. Danas, Benoit živi s mladom ženom koja mu je potpuno promijenila izgled: sav je izbušen, nosi rinčicu, nakit, tetoviran je, kosa obojena i briljantinom neuredno nakostriješena. On, koji se sprdao od fitness dvorana, sada dnevno vježba sat vremena ne bi li ojačao trbušnjake. Ne mogu, a da se gorko ne nasmijem nad njime."

U potrazi za onim što čovjek jest: ni mlad ni star, četrdesetgodišnjak prolazi razdoblje traženja novog identiteta. To je razdoblje naizgled teže od puberteta jer se čovjek teško odriče onoga što je bio. Jacqueline Sebenne to zgodno zove “oplakivanje mladosti”. Sve dok to ne završimo i ne pomirimo se s novim stanjem, nismo u stanju ništa konstruktivno obavljati. Kad žalovanje završi, spremni smo za renesansu.

Vrijeme svođenja računa

S četrdeset godina uglavnom smo nešto postigli u životu. Nema više maštanja o budućim uspjesima (jednog dana bit ću prvak u bacanju kladiva, kraljica tanga, Sharon Stone...) nego samo utvrđivanje postojećega stanja. Smireno rečeno, svodimo račune: "Ne, nisam otkrio novo cjepivo, ali sam naučio kako se više ne spoticati o tepih tako da ga zakucam o pod s nekoliko čavlića. Moja djeca nisu Einsteini, ali tim bolje jer im brci nikako ne bi pristajali.”

Ili, u violinskoj verziji kao kod Nataše, glazbenice koja se polako odricala snova o slavi: “Zaključila sam da sam pristajala na sve manje i beznačajnije nastupe jer sam rano postala majka. Uveče bih bila toliko shrvana od umora da sam se tješila kako ću sljedeće godine moći ponovno vježbati, a dotad...Kad bi došla sljedeća godina, dogodilo bi se isto. Neprestano sam odgađala svoj glazbeni uspjeh za neka bolja vremena.”

Ponekad, ni nula, a niti Zoro Osvetnik, četrdesetogodišnjak zaključi kako se ničega ne treba odreći, ali je moguće vrijeme da preispita svoj život i odabere ono što doista želi. Je li mu još uvijek stalo do onih vrijednosti na kojima je sagradio život? Nije li sužanj svojeg izbora? Četrdesete su i suočavanje s ograničenjima (jesam li doista stanovao na šestom katu bez dizala do samo prije pet godina?), previše kilograma (za koga sam za ime miloga boga kupila tu haljinu, Kate Moss?), zdravstveni problemi...

Usred krize četrdesetih Jacques Gauthier obolio je od teške upale pluća. Vjerovao je da će umrijeti. “Ima ono što je bilo prije i ono što je poslije bolesti. Dobro mogu zapaziti koji je to događaj u nečijem životu, koji otvara ili zatvara krizu. Za mene je to bila bolest koja me izvela iz krize jer sam mislio da ću umrijeti pa sam svim žarom bića prigrlio život. Drugima je to smrt drage osobe, gubitak posla, razvod braka.” Radi se samo o tome da čovjek svlada lekciju razdvajanja od nečega dragoga i poznatoga. Učimo se konačnosti. Nismo besmrtni, a pred nama je još dosta toga na životnom dnevnom redu.

Motor da bi se nastavilo putem

“U suvremenom društvu,” primjećuje Jacqueline Sebenne, “živimo na očitom paradoksu. S jedne strane produžujemo životnu dob, a s druge smo nemilosrdni  prema starcima kao da starost ne donosi nikakvih blagodati ni koristi.” Čeka nas puno posla. Mudrost nam nitko ne poklanja na pladnju. Šteta! Stoga, umjesto da se stalno s nostalgijom sjećamo mladosti, bolje je okrenuti se sadašnjosti kako bismo iz doba koje živimo dobili maksimum životne mudrosti i radosti. Usporedimo to s vožnjom automobilom: gledate li stalno u retrovizor zaletjet ćete se u neki zid i stradati. Nije lako oprostiti se od zlatnog doba sa smješkom na usnama. Jer starost, rekla je Bette Davis, nije za zavidnike!

Danas cvate estetska kirurgija koja nudi produžetak mladalačkog izgleda ali i onaj pomalo umjetni osmjeh na licu. Starost ipak, kad tad, treba prihvatiti! “Ne treba pobrkati rezignaciju (prepuštanje sudbini) i odricanje,” upozorava Jacqueline Sebenne. “Rezignacija je negativni pojam; čovjek naizgled prihvaća novo stanje, ali se tijelo buni pa često protestira tako da oboli. Odricanje nastupa onda kad shvatimo svoju dob te se otiskujemo u budućnost s te nove osnove. To je samoobnova.” To razdoblje svođenja računa pruža priliku da čovjek promisli i preoblikuje svoje želje kako bi ih prilagodio mogućoj budućnosti. Žene, oslobođene majčinstva i spolno emancipirane, mogu se posvetiti istraživanju svojih zatajenih talenata. A muškarci, uglavnom profesionalno sigurni i samouvjereni, mogu se bolje i predanije, bez strahova i tjeskoba, posvetiti intimnoj sferi života.

Muškarac:

Strahuje od nemoći pa se nježnije posvećuje svojoj partnerici ili traži samopotvrdu u izvanbračnim avanturama s mlađim ženama.

Žena:

Zakon gravitacije djeluje na tijelo. Tkiva se opuštaju, a s njima opada i spolna želja njezinog partnera. S druge strane ženin libido raste u tim godinama pa žena često traži zadovoljenje izvan braka. Događa se isto tako da žena bude ogorčena što je, po vlastitoj prosudbi, najbolje godine posvetila svojima bližnjima, a sada ne prima za to nikakvu nadoknadu. Njezino se razmišljanje svodi na sljedeće: “Nisam li krivo radila? Gdje je najbliži estetski kirurg?”

4 pitanja...

Jacquesu Gauthieru:

Kako objašnjavate krizu četrdesetih?

Društvo zahtijeva savršenstvo pod svaku cijenu i podržava samo to; važno je da sve što bolje izvedete i obavite, a cilj je da budete savršeni u svemu. Treba hrabrosti da idete protiv ove struje kako biste otkrili i neke druge vrijednosti. Često vidite četrdesetgodišnjake kako se i dalje nastavljaju igrati mladića, muškarce koji pod svaku cijenu nastoje biti “cool”. To je samo vanjski izgled.  U dubini duše svjesni su da to više ne može dugo tako ići, da više ne mogu igrati ulogu onoga što nisu jer se tako samo još više udaljavaju od onoga što jesu.

Ne uči li nas kriza četrdesetih jednostavno odricanju?

Da, ali to se uči od samog rođenja. Nakon poroda moramo se odreći topline i ugodnosti majčine utrobe, sam porod je traumatski događaj. Zatim se treba odreći osmotskog odnosa s majkom  koja je sva predana djetetu. Uvijek se s nostalgijom sjećamo tog perioda rane mladosti. Život od nas zahtijeva da se potpuno ogolimo, da si oderemo kožu, kako bismo uspješno živjeli. Služim se jednom metaforom s kipom. Na početku je pred vama kamena gromada s koje treba pažljivo skidati sloj po sloj da bi se isklesala skulptura, ljepota. I četrdesetogodišnjak se suočava sa svojim komadom mramora: može pokušati odbiti da kleše ili nastaviti dalje sve dok ne otkrije tko u stvari jesmo. Istina je da je mnogo umorenih (ubijenih) Mozarta, tj. žrtvovanih ambicija. Ali i to je dio nas pa iz svega toga trebamo izvući neki smisao kako bismo mogli nastaviti dalje s onim što imamo.

Igraju li u tome hormoni presudnu ulogu?

Liječnici se rijetko o tome očituju u javnosti, ali je činjenica da se poslije četrdesete smanjuje količina testosterona u krvi. I to treba prihvatiti i biti dublje u kontaktu s onim što  je u vama, s vašim unutrašnjim svijetom.

Sitne tajne uspješnog prevladavanja krize četrdesetih?

Imam ih tri; stvarati, nema veze što, slikati, pisati...Zatim ljubav, tj. nesebično se predati kako biste dobili, i treće – malo humora.