TKO SMO MI U STVARI?

 

    Većina se boji smrti jer misle kad dođe smrt, onda nas više nema.

    "Što, nestajemo"?

     Kad umrete, vidjet ćete da to nije baš tako.

     Doduše duša putuje ( još je davnih godina i Nikola Tesla uočio da kad čovjek umre, trenutno izgubi 16-21 gram na masi ). Što to "izađe" iz tijela kad umremo? Pa - duša. Svjesna energija. To smo mi, u stvari.

 

    Tijelo je samo kontejner, odnosno vozilo koje smo odabrali prije našeg "rođenja" u kojem ćemo naučiti lekcije. U životu su ionako samo sve lekcije. Dobro i zlo ne postoje. To su lekcije. U stvari duša se broji, a ne tijelo. Naravno, moramo čuvati svoje tijelo jer se duša "veže" uz njega. Da bi duša imala dobro sjedinjenje s tijelom, potrebno je da ona ima dobro prilagođenje sa genetskom strukturom tijela.

 

    Poslije svih lekcija naučenih i probanih u jednom tijelu, duša seli trenutno u 5. denzitet gdje sagledava što je naučila, te se ponovo kandidira za iduću inkarnaciju u neko tijelo.

 

    Moramo napomenuti da tamo postoje određena pravila, tako da se ne mogu preskakati lekcije koje nisu naučene. Zato mnogi imaju snove ili podsvijesne slike koje uvijek vide dok spavaju ili ponekad i kad su budni. Regresivna hipnoza može pokazati te slike. One možda čine baš neke "ostatke" iz nekog prošlog života. Sve je zapisano u podsvijesti. Kad smo svjesniji, sve više se povezujemo s našom podsvijesti.

 

     Odlazimo u 5. Denzitet - duše koje trenutno ne okupiraju tijela, neutralni denzitet, kontemplacijska zona gdje idemo kad izađemo iz fizičkog tijela ( umremo u 3. ili 4. denzitetu ) i tu sagledavamo sve lekcije koje smo naučili. Tada biramo tijelo u koje ćemo se reinkarnirati da bi učili dalje.

 

    Izgleda da ne možemo izabrati viši denzitet sve dok nismo naučili sve iz nižega. Tu su isključivo svjesne energije, duše.

 

     Duše medjusobno komuniciraju prenošenjem misli

 

   Kad nešto požele, dovoljno je da pomisle na sadržaj svoje želje i želja se ispuni. Želi li neka od njih, razgovarati s nekim glazbenim genijem, Mozartom na primjer, želja se odmah ispuni, tvrdi Elizabeth Kübler Ross.

 

    Liječnica Elizabeth Kübler Ross razgovarala je sa 20.000 klinički mrtvih ljudi iz cijelog svijeta, a koji su - nekim čudom - ponovno oživjeli. Liječnica je pri tome sačinila više od 25.000 zapisnika. Evo kako ona opisuje smrt i zagrobni život:

 

  - Duša napušta tijelo kad ono više nije sposobno na život. Ona, medjutim, živi i dalje. Živi se dalje, raste se dalje, radi se dalje - tvrdi ta liječnica, - I dalje se održavaju kontakti s drugima, a ličnost zadržava ona svojstva koja je imala i za života. Dapače, mora se raditi na daljnjem njezinom usavršavanju.

 

    Kada se nađete u situaciju da smrt kuca na vrata, i svjesni ste činjenice da pješčani sat neumoljivo curi i nakon što sve pokušate da biste zadržali voljeno biće upitate se:

 

    "Je li smrt zaista nešto tako strašno i apsurdno da je bolje da o tome ne mislimo i ne govorimo?"

 

     "Da li je bolje da se pretvaramo da je uopće nema?"

 

     "Je li smrt tako apsolutan kraj naših misli i djelovanja da joj jednostavno ne možemo gledati izravno u lice?"

 

     "Da li je moguće pripremiti se za smrt i umiranje?"

 

     U trenucima dok sam i sama sjedila uz osobu s kojom sam proživjela svaki bol i grč na licu tražila sam sve mogućnosti da preskočimo smrt. Nije je bilo. Stajala je pred vratima i čekala svoj plijen i svaki put kad bih prošla kroz vrata bolničke sobe osjećala sam njen dah za vratom. Čak i miris u sobi promijenio se i u zraku se osjećala njena prisutnost. Gledajući u oči osobe koja je pred vratima Raja shvatiti ćete da oni znaju - svjesni su činjenice da odlaze, ali nitko o tome glasno ne govori. Pogled osobe koju pred vratima čeka smrt nikada neću zaboraviti. Zaista je to poseban pogled, toliko prepoznatljiv da nikada ne možete pogriješiti. A ipak svi pognemo glavu i ne priznajemo da ne postoji drugi put od ovoga koji je određen.

 

    No da li je kraj?

 

    Ljudi umiru. Ne samo oni koje mi poznajemo, nego bezbroj ljudi širom svijeta, svaki dan, svaki sat. Umiranje je najopćenitiji događaj, nešto što svi moramo pretrpjeti.

 

    Gledajući kako svakog dana tijelo napušta snaga, kako osoba koju volimo sve brže kopni, i više nije svjesna ničega oko nas, preostaje nam samo molitva da ovozemaljske muke budu što kraće. Osjećamo tugu, bol, očaj zbog nemoći i strah od smrti. Treba li je se bojati?

 

    U trenutku kad je smrt došla a duša osobe koja je umirala, na odlasku dotaknula moja tijelo, pozdravljajući se prije odlaska, shvatila sam da se smrti ne treba bojati.

 

   To tijelo koje je ležalo na bolničkom krevetu više ništa zajedničko nije imalo sa osobom koja je ležala tu do trenutka smrti. Ne samo krevet i tijelo je bilo prazno!

 

    Prema Elizabeth Kübler Ross, svaka smrt je slučaj za sebe. No, ipak postoje čimbenici koji su isti. Kad osjete da im se priblizava smrtni čas, većina ljudi primjećuje kako polako izlazi iz svog tijela. Oni u tom slučaju mogu gledati svoje bolesno tijelo u krevetu, ili pak vide nesreću u kojoj su nastradali.

 

    Duša izlazi iz tijela poput povjetarca, tvrdi Elizabeth Kübler Rossova. Mnogi su joj bolesnici ispričali kako su odjednom počeli lebdjeti iznad vlastitog tijela. Treba napomenuti da ne postoji neki odredjeni trenutak kad duša napušta tijelo. Ponekad je to, primjerice, i prije automobilske nesreće.

 

   Caroline Myss u svojoj knjizi "Zašto se ljudi ne iscjeljuju i kako bi mogli" opisuje događaj koji je u njenoj radionici ispričala žena koja je u prometnoj nesreći bila ozbiljno povrijeđena i doživjela je iskustvo tik do smrti. Ta žena je bila toliko izubijana da je izašla iz tijela i u tom je stanju plovila iznad prizora nesreće, pa je mogla čuti kako ljudi u automobilima iza njezinoga reagiraju na nesreću. Neki su bili duboko potreseni, dok su drugi izgovarali ovakve stvari;

 

    "O Isuse, samo mi je još to trebalo! Koliko ćemo sada ovdje ostati zaglavljeni?"

 

    Potom je ugledala kako se iz petog automobila iza njezinog u zrak uzdiže prekrasan vrtlog svjetlosti, a zatim se spušta upravo u njezino vlastito tijelo.

 

    Pomislila je; "Što se ondje događa?"

 

    I tek što je to pomislila našla se pored žene koja je sjedila u tom automobilu, a koja joj je slala molitvu. U tom energetskom stanju, usred svog iskustva tik do smrti, ona je pročitala registarsku tablicu tog automobila i povjerila ju svom pamćenju. Na posljetku se, zahvaljujući molitvi vratila u svoje tijelo, odnijeli su je u bolnicu.

 

    Kad se potpuno oporavila, pronašla je ženu koja se molila za nju, pa joj se pojavila na kućnom pragu sa buketom cvijeća da joj se zahvali.

 

  - Kod ljudi koji duže vrijeme leže u komi, duša ulazi i izlazi iz tijela.

 

    Jedna je žena koja je posjećivala radionicu Caroline Myss patila od teških glavobolja. Kako ih je teško podnosila, liječnici su utvrdili da je uzrok tome greška u nosu te su joj preporučili operaciju. Dva tjedna nakon operacije vratila se kući, na oporavak kad je iznenada počelo krvarenje. Pomislila je kako je to čudno, no ipak nije odmah reagirala. Nitko iz njene okoline nije za ozbiljno shvatio ovo obilno krvarenje i zbunjeno su se vrtili oko nje u nastojanju da joj pomognu, potom su ipak pozvali hitnu pomoć.

 

    U trenutku dok su vani čekali hitnu, već je ova žena bila toliko slaba da joj je glava jednostavno pala u lavor ispred nje. Čula je glasove; "Misliš da će preživjeti?"

 

    U tom trenutku ona  je doživjela iskustvo kliničke smrti. Udavaljala se lebdeći, od kola, uzdizala se sve više od zemlje dok nije vidjela sve u svemiru. Iznenada je osjetila kako ju je obgrlila nazočnost koja je bila puna ljubavi i čudno poznata, koja joj je rekla kako još nije vrijeme da dođe kući i da se treba vratiti jer još ima posla. Putem su joj prikazane neke slike, onog što ju čeka u budućnosti, iako nejasne i kao da ih gleda kroz zrak. Dok se pripremala za povratak, mogla je vidjeti svoje tijelo, ali sad nije izgledalo veće od zrnca pijeska.

 

    Lebdeći u svemiru, osjećala se velika poput same vječnosti i postavila si je pitanje; "Kako ću se vratiti u tijelo? Neću stati!"

 

    No u trenu joj je bljesnula slika duha kako ulazi u bocu i istog trena je magnetski bila ponovno privučena u svoje tijelo.

 

    To se dogadja i starcima. Na primjer, ponekad se mogu u staračkim domovima vidjeti ljudi koji uporno bulje u jednu točku na zidu. Osoblje obično govori da ti ljudi "nisu pri sebi". Njihovo je tijelo, tvrdi Elizabeth Kübler Ross, napustila duša, jer u tim domovima često nema niti ljubavi niti razumijevanja, niti suosjećanja.

 

    Prema Kübler Rossovoj, na "drugom svijetu" nema nikakvih vremenskih, a niti prostornih ograničenja. Postojanje poprima oblik psihičke energije u obliku svjetlosti.

 

    Duše medjusobno komuniciraju prenošenjem misli. Kada nešto požele, dovoljno je da pomisle na sadržaj svoje želje i - želja se ispuni. Želi li neka od njih, razgovarati s nekim glazbenim genijem, Mozartom na primjer, želja se odmah ispuni, tvrdi Elizabeth Kübler Ross.

 

    Nakon svega, ova autorica odaje i tajnu što treba činiti i kako se ponašati, pa da put na "drugi svijet" ispadne lijep i pozitivan doživljaj:

 

  - Pri odlasku s ovog svijeta nastojte ostaviti što manje nedovršenih stvari.

 

    Ne smijete nikoga mrziti, nikoga osudjivati, nikoga prezirati.

 

    Trebate se osloboditi svih negativnih osjećaja.

 

    Morate drugima - ali i sebi - pružiti pažnju i ljubav. Egoizam s tim nema nikakve veze. Naime, druge možete voljeti samo toliko, koliko volite i sebe.

 

     Smrt u ljubavi je - lijepa smrt - zaključuje Elizabeth Kübler Ross.