Pitam se nije li strah od smrti, strah od praznine.Nije li smrt ona konačna praznina kojoj se moramo prepustiti,a od koje cijeli život bježimo.Bježimo zatrpavajući se poslom,ljudima,zabavama,razonodama.Samo da je svega što više, samo da ne upadnemo u tu rupu,u tu prazninu.Treba raditi bilo što,družiti se s bilo kime, samo da je otklonimo od sebe.Biti sam sa sobom ,utonuti u tu prazninu,mogu samo rijetki .I tu onda nalaze sebe.Takve nije strah smrti.Oni znaju što ih čeka.

Ostati bez posla,otići u mirovinu,razboljeti se i morati bolovati,situacije su u kojima se neminovno suočavamo s prazninom i otud strah od odlaska u penziju,bolesti. Prva misao kad se suočimo s takvim situacijama je, što da sad radim?Čime da se bavim?Nesreća je ako smo onesposobljeni da nešto radimo.Neki se čak pitaju čime da „ubiju „vrijeme.?Natrpavaju ga svim i svačim i tako ga ubijaju.Silno ispijanje kava,razgovori na mobitelu,visenje na Facebooku, televizija,čak i čitanje,sve su to načini ubijanja vremena.Pitam se nisu li to i načini ubijanja nas samih.Sve dok se ne suočimo s tom prazninom i ogolimo se totalno pred njom, nas nema.Bježimo od sebe samih.Suočavanje s prazninom,koja je ujedno i suočavanje sa smrću  nas oživljava,daje nam život,čini nas živima.Dok to ne napravimo ,bit ćemo samo živi mrtvaci, koji samo čekaju svoj red, da postanu i pravi mrtvaci.

 O smrti ne želimo misliti,ona kao da ne postoji za nas.Mi kao da  smo besmrtni.Ona se nama ne događa.Ili bit će to tamo jednom,u dalekoj budućnosti.Samo problem nastaje što godine nezaustavljivo idu,i kao da se njihov protok sve više ubrzava,te ta daleka budućnost postaje sve bliža.Smrt se ne događa nama, nego drugima.,mislimo ,tješeći se.Mi smo imuni na nju.Ne vidimo i ne shvaćamo tu tanku granicu između života i smrti.Danas jesi, sutra nisi….tu poslovicu shvatimo ,kad nam se smrt približi, preko smrti nekog nama bliskog.I onda ostanemo zatečeni,iznenađeni,ljuti i nesretni.Ali napokon shvaćamo da se sa smrću ne igra,da s njom nema šale,da je ona neopoziva.Jednom kad se dogodi,nema nazad.To shvaćanje već je napredak u odnosu na ono shvaćanje da je to nešto što se događa drugima.S tim shvaćanjem već nešto možemo početi,napraviti.

Bližnjima,naročito roditeljima možemo oprostiti i zbližiti se s njima kao s  ljudima koji su griješili u životu ,radeći ono što su naučili i reagirali kako su znali,sami onesposobljeni ,ne znajući za drugačije.

 Shvaćajući da smo prolazni,da jedino što imamo je ovaj trenutak, sada i ovdje i da ga živimo najintenzivnije i najsvjesnije  što možemo.

 Sve drugo su zavaravanja.Život u prošlosti ili budućnosti nije život.Razmišljanja o prošlom,propuštenom vode nas u depresiju,a predviđanje budućnosti i  stalna umovanja što će biti i briga o sutrašnjici, vodi nas do tjeskobe.

Živjeti sada najbolja je priprema za smrt.Samo ćemo u jednom trenutku otploviti,pustiti se praznini ,niti za čim  ne žaleći,jer smo živjeli život.