Pišem tii pismo, neki dragi ljudii će ga čitati još ove noći i diviti se njegovoj dubini, procijenjivat će njegovu vrijednost, a ja ću kroz njihovu procijenu pokušati saznati da li te još volim kao one noći kada si mi mirno grijao promrzle ruke pod zvjezdanim nebom pored rijeke.Zvijezde su drugačije sjale obojane našim smijehom praćenim tihim pogledom vedre noći..Sjećaš li se kako se rijekom širila radost naše, gotovo djetinjaste ljubavi? U meni još sasvim živo živi svaki naš pokret i riječ, ali baš kao što sam ti kroz smijeh i onda govorila nisam zapamtila položaj niti jedne zvijezde, osim Plejada, koje si mi s upornošću pokazivao. Jesi li već tada znao da ću nestati u jednom napisanom «Zbogom»? Jesi li se zato grozničavao trudio naučiti me zvijezdama znajući da će me pogled u zvjezdano nebo uvijek iznova vraćati tebi? Tako sam beskrajno voljela naš smijeh, nestajali smo u njemu. I sada se povremeno smijem sjećanju na nestajanje u smijehu, ali tvoje mjesto za smijeh zjapi prazno mojim osobnim odabirom.

Bolno je bilo pogledati povijest naših susreta i u srcu osjetiti da si mi u svakom stihom pokazivao da me ne možeš slijediti u let slobode, da si se odlučio za neka sasvim mala neprocijenjiva ljudska iskustva nemajući snage izreći jedno «Zbogom». Trebalo mi je beskrajno mnoštvo vremena da pomaknem ružičastu zavjesu iluzije sa svojih trepavica i još toliko da se oprostim s fizičim dijelom tebe. Nisam se zavaravala da ćeš tek tako prestati stanovati u mom srcu kao njegov najdraži stanovnik. Prvih sam dana grozničavo tražila načine da pobjegnem od siline bliskosti koja se javljala svakim novim buđenjem. Iznemogla od pokušaja bijega prepuštala sam se tvom nevidljivom dodiru, tvom dahu na mom licu. Bojala sam se otvoriti oči novom danu znajući da na njegovom kraju slijedi sumrak i tajni kod susreta u zalasku Sunca kojeg si mi ostavio neobičnim testamentom svoje ljubavi. Prestala sam vrijeme mjeriti ljudskim mjernim jedinicama, moja je mjera za vrijeme bila satkana od broja sjećanja na tebe. Danas je vrijeme beskrajno dugo, sjećanja su preživotna i jedako postojana kao nekada.
Negdje sam pročitala da ljubav, a ne vrijeme liječi sve rane. Ne znam da li bi nas to trebalo radovati ili užasavati? A što će izliječiti rane kjoje smo nas dvoje odraslih kukavica nanijeli jedno drugom odbacivanjem ljubavi? Možemo li se vratiti starom obliku poslovice koja kaže da vrijeme liječi sve rane?

Vidim te u snu kako koračaš svojom planinom noseći me poput dragocijenosti u srcu, skrivenu od pogleda svijeta, vidim tvoj izgubljeni pogled koji me pokušava pronaći u bojama zalaska, u prvim zvijezdama. Čujem tvoja nečujna pitanja donešena mojem samoranjenom srcu. I ne, ne znam odgovoriti zašto sam ti morala napisati pismo oproštaja i na kraju njega «Zbogom».

A bio si zvuk mog smijeha i toplina samog zagrljaja.

Oprosti mi što sam te voljela na tebi nesvatljiv način, potpuno nezahtjevan, prosti mi što nisam od onih, jedna u nizu, koja u ljubavi traži vezanost već slobodu, oprosti što si me susreo ovako slobodarski nezahtjevnu i neuhvatljivu.

Evo, opet hodaš mojim danom, opet nestajemo u sjećanju na smijeh, zalazak i sjajno nebo, opet mi budiš uspomenu na snagu ljubavi kojom sam te nekada voljela tinejdžerski zaneseno i dubinom zrele mudrosti. Ti znaš da moja ljubav diše u tvom srcu usprkos mojoj šutnji prateći te blagoslovom radosti koji plovi tvojom rijekom, radosti zbog prilike da sam te mogla susresti i voljeti.