Zašto pišem?To pitanje i sama sebi često postavljam.Odgovor bi mogao biti…da shvatim sebe.Pišem stalno.Uvijek imam uz sebe tekicu i penkalu.I kad se nalazim u nekoj nepodnošljivoj situaciji pišem o njoj,o onome što osjećam.Ne samo da pišem već imam i razrađene oznake,simbole za određena stanja. Napišem ih i gledam međuodnose simbola koji najbolje opisuju nastalu situaciju.Još uvijek mi je potrebno samo još malo,malecno da sve shvatim i da si sve razjasnim.Kako se kaže,malo fali,puno škodiJ.Ma i shvatim,samo to što shvatim treba provesti i u djelo.Da… samo onda nastaju posljedice.Već znam koje i kakve. Malo mi je lakše što ih znam, a znam i da će ta loša situacija tj.posljedica, kako je došla i proći.Kad sve prođe,uzmem taj trenutak ludila kao još jedno iskustvo,još jedan iskorak prema sebi.

Do  sada sam spoznala,shvatila,naučila…da u meni postoje dvije ja.Postoje u meni dvije strane,dvije krajnosti.

Jedna strana mene nalazi se u suprotnosti s drugom stranom mene.Ona koja je spontana,otvorena, u klinču je s onom koja kritizira.,optužuje,osuđuje.Čim se te dvije strane postave jedna nasuprot druge,krene strah,koji upozorava da će njihov sraz dovesti do katastrofe.Pišem gledajući ih obje i pitam se gdje je izlaz,gdje je rješenje.Nastojim doći do rješenja konflikta koji je u meni,a  koji i projiciram van sebe na sve ljude .Tako sam stalno u sukobu,a unutarnji sukob prelazi u vanjski.Pisanje mi pomaže da prepoznam  te zaraćene strane u sebi i van sebe projicirane. Da ih vidim ,da  sagledam situaciju u kojima se pojavljuju,da ih suočim jednu s drugom,da se vide izbliza i vide da u stvari ni jedna nije opasna,da su obje u stvari jako ranjive. Potrebno im je da se ublaže i toleriraju jedna drugu.Da se probude.Da počnu razumijevati jedna drugu i ljude oko sebe. Cilj mog pisanja je iscijeliti samu sebe.Ako netko u tome nađe i djelić sebe bit će mi drago.Pisanje,slanje napisanog,čitanje tog teksta kao nepristrani promatrač,čitanje komentara dodatno mi daju podstrek jer  vidim rezultat dosadašnjih napora,pokazatelji su mi do kuda sam stigla.

Ako na napisano,na „kritike“ ili na nečije nazovi ignoriranje(može biti i zamišljeno) imam sve manje i manje reakcija,znak je da sam na dobrom putu,da se dio mene koji je kritičan ublažava,a onaj spontani dio sve više oslobađa.Tomu je dokaz i moje sve lakše komentiranje i   sada već bezopasno slanje napisanog,pogotovo pjesama.Pisanje mi je za sada izazov.Kao što mi je još uvijek izazov i samo slanje teksta.Pitanje je samo koliko će to drugo trajati.Kad mi postane rutina,nešto što se podrazumijeva,bez žara i strasti,mislim da više neću pisati.Kada ću izgubiti tu napetost i nemire u sebi (čemu u stvari težim) tko zna hoću li i dalje pisati.?Sada me nemir tjera da nađem mir,konflikt da se suočim s njim, strah da ga pobijedim i želja da ga više nemam.

Možda onda ostane samo želja da drugima pomognem svojim iskustvom.Mada znam da je teško pomoći drugome ako si sam ne želi pomoći. Ako nema želju da se izvuče iz zaglavljenosti,nitko to ne može učiniti umjesto njega.Ne znam.Za  sada pišem.Što će biti ostavljam budućnosti.