Zašto se događa osamljenost, i  čemu ona zapravo služi, (ako uopće može služiti), u ovom velikom,šarenom svijetu..Rečeno je davno: "Nije dobro da čovjek bude sam", pa ipak, vrlo često, on baš to jeste..

Ako je osamljenost meka, nježna, samospoznajuća, i povuče te u vlastiti ocean sebe, onda je korisna, i potrebna,pod uslovom da se istim putem kojim si došao u sebe, vratiš natrag u svijet...

Kao druga krajnost, samoća nam postaje križ, jer se iz nje ne znamo vratiti, i postajemo sve, samo ne ono što sami od sebe očekujemo..

Pa onda čeznemo za bar malenim znakom na našem putu koji će nam pokazati gdje smo i gdje trebamo ići...

Samoća postaje pogubna, kada je ne prepoznajemo kao izvor nadahnuća, nego je mahnito koristimo za sve osim za oplemenjivanje duše..

Tada i najsretniji ljudi postaju nesretni,i pokušavaju pronaći način kako da sreću osjete u potpunosti..Počinju se sakrivati od sebe, jer gomila ljudi će ih osuditi ako po cijenu odvajanja od svih ukradu dio vremena i provedu sami sa sobom..

Samoća se može pretvoriti i u ludilo genija, ali tada je ona sama po sebi svrha..Čak i tada, pronađe se put iz sebe, da bi drugima poklonili dio  svoje spoznaje...

Samoća zna biti i bijeg od stvarnosti, a tada opet, i ponovo nije plodonosna. Ona je tada samo privremeni lijek, za vlastite boli, koji na kraju stvara ovisnost,  a nikad ne donosi izlječenje...

Bez ikakvih insinuacija u vezi ove fotografije, ali zašto osjećam da su tako veliki ljudi bezrazložno, u obilju svega, ipak patili od sindroma osamljenosti?

Stvar je u prirodnosti, prihvaćanju svojih trenutaka osame,ulaženju u njih, ali sa povratnom kartom u svijet..samo tako možemo poštovati one koji osamljenost preplavljuju tugom, jer zapravo, ne znaju je iskoristiti kao radost..Samoća služi da kroz izgradnju sebe,darujemo radost te spoznaje i drugima..

Inače, kad tad završava nesretno. bez ikakve nade da je moglo biti drugačije..

By the way, ovo je Michael Jackson, u vremenima svoje bezbrižnosti..