Znam da je već kraj mjeseca, ali i ja se želim nekako osvrnuti na ovu temu i pustiti tu ljubav da izađe iz mene ... u mom najboljem izdanju, kroz pisanje, naravno :)

Sjećam se dana kada sam stajala s mamom ispred škole i vukla je za rukav kako želim ići u školu. Imala sam 6 i pol godina i prošla sam ravnateljičin test. Upala sam u tu kutiju koja me drži i ne pušta... život je škola, kasnije sam naučila. 

Prije nego sam krenula u školu već sam bila čitala sa bakom ćirilicu, ali i latinicu. Uvijek sam s njom gledala razne serije i čudila se slovu a. Uvijek sam se pitala, kako su ga uspjeli napisati? Kako se piše rukom? Veliko slovo A je lako napisati, ali malo...uvijek mi je bilo zanimljivo i danas mi je ostao pojam, jer ga pišem pisanim pismom, a ne kako izgleda u novinama, tiskano a. 

Prvi razred osnovne škole prošao je, što se tiče pisanja grozno. Čak sam imala manju ocjenu iz predmeta zbog ružnog pisanja. U srednjoj školi iz zadaćnica sam također imala loše ocjene. Danas pišem kolumnu, imam ideja i inspiracije za knjige, pjesme, romantična pisma zapečaćena poljupcem kao u starim romantičnim filmovima. 

Mašta mi je luda, osjećaji još luđi. Na sve strane letim, izražavam se na ovaj ili onaj način. Kada sam bezobrazna zaprvo igram pametno i svaki ubod u srce zaprvo vratim s podsmjehom. 

Ali pisanje... to je imati dar. Ostaviti trag neviđene duše na listu papira, ostavit trag najintimnijeg dijela sebe drugima. Dopustiti si biti ranjiv i jak istodobno. Lako je čitati i providjeti priču, roman, pjesmu... no um onoga koji piše, srce pisca je toliko snažno i jako. Igra se igre mačke i miša. Iza svake rečenice stoji točka, svaka riječ je odvagnuta, što prilično zaintrigira čitatelja. 

I sam čitatelj se ponekad dvoumi o pročitanome. Čiji je identitet tog pisca? Govori li isinu? Je li sve crno na bijelom, ili pak da čita između redova ne bi li nas shvatio? Dubokoumni smo, strastveni...osjećajni i ranjivi. Igramo se umovima i stvaramo svijetove. Ludi smo,  a opet sve tako savršeno razumijemo. Mi smo najbolji psiholozi, zapažamo nezapaženo, stvaramo nove putove razumijevanja raznih neshvaćenih pojmova samog ljudskog uma. 

Zapisivati dnevnik znači buditi sva svoja sjećanja čitajući ga nakon 10 godina. Jer pisac je svaku misao, svaki osjećaj nježno stavio na papir. Pjesme su lijepe čitateljima...poezija, no samo pisac svhvaća njenu bol, njegu sreću i radost. On je tvorac misterija, onaj koji sve kocke kocke razbaca po svijetu i kasnije sagradi dvorac od istih kockica na neočekivanom mjestu. 

Uvijek sam sanjala biti pisac. Danas to u neku ruku i jesam. Zaprvo, svi smo mi pisci na svoj način. 

Mogu samo izraziti zahvalnost što mi je sudbina utakala taj put, da pišem, da budem prihvaćena. Jer odgovor na pitanje zašto ja volim pisati iskreno i ne postoji. Pisanje je u meni, čak nisam ni svjesna napisanog članka. Pisala sam ga srcem. Kasnije će ga moj mozak čitati još par puta dok ne shvati i ne poveže sve informacije. 

Znam samo ovo...onaj tko se pronašao u mojim riječima, zna. Onaj tko nije, možda nikad i neće.