Vjerojatno o tome nebih ni pisala da me nije potakao jedan događaj koji se dogodio nedavno.

Klinika u kojoj radim jedna je od nekoliko stotina rasprostranjenih diljem cijele Njemačke i Austrije.Vlasnik je bila tvrtka Fresenius, poznata u Evopi kao moćna firma u proizvodnji medicinskog materija, od tehnike do operacionih instrumenata..Jedna se mudra glava sjetila da bi se to moglo proširiti i na samu njegu bolesnika , pa su pootvarali nekoliko institucija rehabilitativnog djelovanja.No, malo su precijenili svoje sposobnosti na tom području i  brže bolje prodali svoje akcije tvrtki Helios , koja  do sada uspješno posluje. Tako je i jednu otvorila u Švicarskoj , na opće negodovanje domaćeg stanovništva.

Institucija je smještena na malom proplanku, sa pogledom na Boden jezero, između samih pašnjaka, vinograda i voćnjaka. Idila ,upakirana u ljepotu prirode sa svim njezinim impresijama, od živog cvrkutanja ptica, kreketanja žaba, zavijanja lisica, do žuborenja potoka koji je okružuje.

Pa kako se čovjek nebi u takvom okruženju rehabilitirao tjelesno i mentalno, pitam vas?

Ogromni prozori od stropa pa do poda, omogućuju bolesnom i zdravom da urone pogled na tu prekrasnu okolicu.Sve je to lijepo, divno i bajno do ljeta. Kad udari sunce u te okvire u svijet, zamagli nam se pred očima, oblije znoj, pa izgledamo uglavnom jadno, otprilike tako da posjetitelju nije jasno tko je pacijent, a tko  njegovatelj.Na svu sreću, mudre su glave dobro osmislile naše uniforme, te htjeli mi to ili ne, uočljivi smo i iz mlaznog aviona, pa začas nestane svake dileme.

Tog kobnog ljetnog popodneva, doslovce nas je ubila teška sparina. Disali smo na škrge, vukli se po odjelu  ko stare ocufane krpe za brisanje poda.

Kako su sobe  prilično male,prostor za kratko ispuni miris znoja i ostalih tjelesnih izlučevina, te nam ne preostaje ništa drugo nego širom otvoriti prozore , a time  dozvoliti vručini da nas pokosi sve od reda.. i bez reda.

Omamljena i lagano iziritirana ušla sam u sobu 216.Krevet je ležao  točno ispod otvorenog prozora, visoko podignut prilikom presvlačenja posteljine. Pomoću daljinskog upravljača polako sam ga spuštala nebi li pacijenta stavila u krevet. Prije nego li sam se snašla , susrela sam se oči u oči sa prozorom u njegovom slobodnom padu.

Da jedan obični, pišljivi prozor može biti tako teški nisam nikad pomišljala, ali tog momenta kada sam ga s obje ruke uhvatila da ne padne, pošteno sam osjetila na svojim leđima.

 U međuvremenu su se nakupili crni i teški oblaci, nagovještavajući pravo nevrijeme. Trebalo je zatvoriti prozor.Nazovem dežurnu  tehničku službu da hitno sredi stvar.Momak je stigao za tili čas i dobar se sat vremena namučio da ga stavi na svoje mjesto, no samo privremeno.

- MORAŠ napisati E mail tehničkoj službi da stvar sredi do kraja. Za sada ga ne smijete otvarati, rekao je.

Ako nešto mrzim, onda je to takva vrsta komuniciranja, a morala sam. I eto ti glagola u svoj njegovoj moći.Sjela sam se za kompjuter i mozgala kako da istisnem osjećaj "moranja"i nakon duljeg vremena sklepala ovako:

 Krhka i nježna žena u godinama, hitno traži pomoć snažnog muškarca (pamet nije neophodna potrebna,ali poželjna), sa nabildanim mišićima ili bez njih, može i s bačvastim trbuhom ,da se što prije nađe u sobi 216. Danas je čudan dan, sve je izmaklo kontroli, pa tako evo i jedan prozor koji je bezobrazno iskočio iz svojeg okvira i zaprijetio mi prijelomom kičme i ostalih ekstremiteta.Moli se podobna osoba da ovu stvar shvati kao največi prioritet. . Ja čekam.

Lijep pozdrav

Nestrpljiva

Stisnula sam ENTER i zadovoljno uzdahnula.Ma neće mene jedan obični glagol zezati!
Kuda je taj moj" moraš" E mail odlepršao saznala sam par dana kasnije kad su me pozvali u sami vrh klinike.

Direktor klinike i moja glavna sestra, sjedili su ozbiljni za stolom kad sam ušla u prostoriju.

Bože moj, što se sad dogodilo? Tko je umro, kad je pokop?- pitala sam se u čudu i zabrinuta.

-Draga naša kolegice, koliko ste već godina ovdje?- zapita me direktor.

 Sva ponosna nabrojim popriličan broj, on on mi uzvati:

- Pa onda biste trebali odavno znati kome i kako se šalje jedan obični E-mail.

Eh, trebala....Upitno sam pogledala i čekala....

 -Poslali ste na glavnog servera koji je dalje proslijedio na sve naše klinike.Već se pola dana mučimo kako da oživimo naš kompjuterski sistem i očistimo ga od nekoliko stotina odgovora.I to sve samo zbog jednog smiješnog prozora.

Pred mojim su se očima počele nizati slike kaosa i  informatičara kao glavnog aktera, svog pogrbljenog i znojnog kako sjedi pred kompjuterom.Prasnula sam u gromoglasan smijeh od takvog prizora.Suze su mi tekle na oči, dok su me moji predpostavljeni zabezeknuto gledali.

Ne znate vi kakav je moj smijeh. Kad jednom počnem, ne znam se zaustaviti.Širim ga kao zarazu na sve oko sebe.Tako ni njima ništa drugo nije preostalo. -A jesi nam napravila reklamu. Ovakav publicitet nismo nikad dosada imali, rekli su između grcaja i navale ha ha ha... Pri odlasku  dobijem preko dvijesto stranica ispisanih odgovora. Trebalo mi je poprilično vremena da ih pročitam. Uglavnom su bili ovog sadržaja:

Krhka biljčice, žao mi te, ali malo si mi predaleko.Ja sam na sjeveru Njemačke. Dok ja stignem, prošla baba s kolačima.

Nije da nebih rado došao, ali pokvario mi se auto pa nemoj na mene čekati.

Pusti taj prokleti prozor, spašavaj glavu i leđa.

Malo si promašila server, ali zamolba je interesantna. Da sam bliže, odmah bi došao. Zamisli, nisam nabildan, ali sam pametan.Nije sve u snazi:))

Itd........

Još dugo sam se svemu tome smijala.I sad, dok ovo pišem ne mogu se obuzdati.

Ovih dana moj se boravak u klinici približava kraju. Odlazim na novi posao. Na stolu me dočekao oproštajni poklon. Mala kutijica lijepo upakirana. Radoznalo sam je otvorila. U njoj mali prozorčić,10x10 cm, bijelom bojom premazan. I ceduljica sa tekstom:

Ako se poželiš vratiti, a vrata budu zaključana, ovaj je prozor siguran i uvijek za tebe otvoren. Svako dobro na tvom putu.Nedostajat ćeš nam!

Dirnulo me do suza. I sad ga gledam i znam, iako mali sasvim je dovoljno veliki da ga odškrinem kad mi ponestane zraka od silnih "morati " i " trebati".Ako nekome od vas zatreba, nema problema...rado posuđujem:)