Kad sam pročitala temu mjeseca svibnja - "Meni sve, vama ništa", to me odmah asociralo na onog (ne znam ni kako se zove, a zašto bih i znala?) političara. Iako moja doktorica tvrdi da nemam nikakvu alergiju, ja odgovorno tvrdim i ZNAM da sam alergična na političare i politiku! Alergična sam na sve te puste informacije i dezinformacije, blaćenje protivničkih kandidata... Ma, ni radio više ne mogu slušat jer nemaju kad na red doć pjesme od njihovih budalaština.
U srži njihovih nastojanja da zadrže pozicije ili zauzmu bolje, leži sebičnost. MOJ status, MOJA fotelja, MOJA bogovska plaća, MOJE povlastice... A kad bolje promislim i nije lako ovima na vlasti. Moraju se grčevito boriti za održanje, jer, kao što narod kaže, najgora je kletva: "Dabogda imao pa ne imao!"
Meni osobno najviše paše onaj dan predizborne šutnje koji opet nekako kao da i ne traje 24 sata nego puno kraće. Zatišje pred buru. A onda rezultati - jedni slave, drugi plaču... i sve opet bude kao i prije 4, 8, 12 godina. A meni svane jer na radiju bude više muzike...
Al opet, kažu, ništa nas kod drugih neće smetati ako to, u manjoj ili većoj mjeri, nemamo i sami. Ima li sebičnosti u meni? Ma kakvi! Ja stvarno volim da je svima oko mene dobro i ugodno. Ako im nešto nedostaje, a mogu pomoći - pomoći ću i šutjeti - jer takvo je pravilo. Pomaganje drugima ne treba se niti obznanjivati, a kamoli nekome "nabijati na nos", inače ne vrijedi ništa. U pravilu, ako mogu spasiti lane, spasit ću ga ma kako se to odrazilo na moj život. Nisam ja neka svetica, daleko od toga, ali nastojim biti humana i staviti se povremeno u tuđu kožu i pogledati svijet nekim drugim očima.
No, kad se malo bolje zagledam, ima u meni neke sebičnosti. Gdje je MOJA knjiga? Tko je dirao MOJ eurokrem? To je MOJ muž! Sad je MOJ red za internet... Zapravo se ponekad ponašam poput pravog razmaženog derišta. Priznajem.
Još je jedna vrsta sebičnosti u mom životu. Pola života se pitam: "Zašto baš ja?", zašto se ta nepravda događa baš meni, a ne nekome drugome? Ne precizirano nekome drugome, nego bilo kome. "Zašto baš ja, od svih drugih na svijetu?", pjeva Vanna... A onda... Zašto ne? Uvijek se uspoređujemo s nekim za koje pretpostavljamo ili znamo da im je kroz život lakše. No, osvrnemo li se oko sebe... što sve ljudi podnose, sa čime sve izlaze na kraj, kakve im se tragedije događaju... to je strašno! I onda, nakon svih tih silnih optužbi u kakvoj državi živimo, ja kažem: "Hvala Ti, Bože, što sam žena koja živi u Hrvatskoj, a ne u nekoj od siromašnih država Afrike, na primjer, ili na nekom vječnom ratištu, ili jednom od čitavog mnoštva država u kojima žene, po svemu sudeći, nikada neće dobiti pravo glasa. Dobro je...
I zapravo mislim da bismo baš svi morali zadržati minimum sebičnosti. Voljeti sebe, ugađati si povremeno, opuštati se, ne mučiti tijelo niti dušu... Sve to vodi zdravom življenju. A kad budemo zadovoljni sobom onakvima kakvi jesmo, kad budemo prihvaćali ljude i situacije kako se budu pojavljivali u našem životu, i svima oko nas bit će ljepše. Prihvaćanjem i pozitivom stvorit ćemo puno bolji svijet nego svi naši političari zajedno.
Nesebično dajimo ljubav i pažnju ljudima pored sebe. Svatko može nešto dati. Ponekad su osmijeh i topla riječ podrške dragocjeniji od bilo kakvog dara materijalne prirode. Al ipak... budimo malčice i sebični! Budimo barem povremeno sebi na prvom mjestu!