"Odmah da si došla kućii, znaš da je prošlo pet sati.Ostavi te igračke...idi učiti.Hoćeš li me slušati ili nećeš?Nikad ništa od tebe, ugledaj se na drugu djecu!Gdje si to zaprljala haljinicu??Znaš da se ne smiješ igrati sa dečkima..Koliko ti puta moram ponavljati istu stvar...po mraku se ne dolazi kući...što će reći susjedi..kakva si ti to cura...Taj dečko nije za tebe..ti imaš fakultet.a on..obični građevinar...Ako treba. ostat ćeš neudana .nego da uzmeš tog dečka..znaš kakvi su mu roditelji....Tvoja se prijateljica dobro udala .. i prije tebe..i šta joj fali...Kako možeš zaboravit da moramo u crkvu...i šta si pobogu to obukla..vidiš da si golišava..takva nikud ne ideš..Naravno napravit ćemo vam kuću...ali roditelje se mora poštivati i slušati..oni ti uvijek žele najbolje...Nećeš valjda djecu dati u vrtić..tamo ima svakakvih boleština.. ma mi ćemo ti ih čuvati..Evo donijela sam ti ručak...znam da ne stigneš... umorna si od posla... nije mi teško...valjda ćeš mi vratiti kad ostarim...Njoj da budeš kuma ..nema šanse... jest da ste se zajedno igrale.. išle u školu i sve to.. ali..ma prepusti to meni.. dat ćemo joj kovertu.. a kad dođu.. ja ću te već nekako opravdati..Kćeri moja ..znaš da sam ti majka i da ti želim sve najbolje.."

"Da, mama..moram ići..tako bi se rado igrala sa tobom.ali čuješ li da me zove...evo..mrak je..bojim se da će galamiti na mene..Ne mogu ostati na plesu.. tata dolazi po mene u jedanaest...ma koji dečki....nemam ja vremena za to.. moram učiti...sram me je ti to ispričati...ajde pričajmo nešto drugo...Rado bih ti bila kuma..znaš da smo prijateljice od djetinjstva ..ali... daleko mi je i nismo baš pri parama...izvini.. nemoj zamjeriti...To ti je muž...drago mi je.. ali nemam vremena .. moram ići.. mama mi je bolesna.. šta da radim...Nešto sam osamljena.. neka depresija me lovi.. nemam s kim popričati... lijepo smo se družile nekad.. znam.. što ne navratiš kod mene.. na kavu..Ja bih došla kod tebe... ali ne želim ti smetati...Objavila si knjigu... svaka čast.... valjda ću je vidjeti.. jednom.... sad žurim .. znaš dolazi mi kći..Otkad je umrla moja mama nisam baš svoja... kako si ti sve to podnijela... znaš kad se tebi to desilo.... nisam mogla...

"Da joj dam jedan primjerak... mojoj ženi... misliš li ti da je zaslužila...? osmijeh i šutnja...Uskoro će u penziju.. puna je stresa... bojim se da će psihički otići , znaš..navrati kad kod nas...popričaj sa njom.."

Da, naravno.. valjda hoću... jednom ... a možda i neću.. malo mi daleko... stotinjak metara.. prvi susjedi takoreć... ali dijele nas svjetovi.. godine šutnje... neizrečene rijeći...moje sažaljenje... njena nesazrelost...dijeli nas to njeno ranjeno dijete . koje još živi u njoj..koje plače.. traži pomoć.. dok se sjena njene majke još uvijek nadvija nad kućom..  i strah koji bdije negdje duboko.. i ne da joj disati...