Dvije su mlade žene udobno sjedile zavaljene u niskim foteljama, prekriženih nogu, dok ih je niski,  metar dugački stolić , na kome se pušila tek skuhana kava, razdvajao poput staklene granice. Do kave se nalazio tanjur pun kolača, domaćih kolača, djelo Natašinih ruku. Same u stanu, uživale su u miru, koje nije razbijano dječjim povicima: Natašina su djeca bila vani, igrala se, nesvjesna drame koja se odigrava između njihovih roditelja i prijeti razbiti im  u krhotine poznati svijet. Njihov ih svijet mašte uspješno štitio od grubosti svijeta njihovih roditelja. Doba nevinosti.

 

       Nataša je čitavu noć provela za štednjakom: ne mogavši zbog uzburkanih misli i osjećaja zaspati, i u neko je doba noći, u gluho crno doba kad je praznina u krevetu pored nje postala nepodnošljiva, ustala i pazeći da ne probudi djecu, svu pažnju usredotočila na pripremu kolača. Bolje je i bezbolnije nego razmišljati o svom napuklom braku.  U mraku, u praznom krevetu.

    Dok je bila zabavljena tim poslom, osluškivala je svoje osjećaje i bila zbunjena onim što je osjećala. Osjećaji su bili dvojaki i bjesomučno se sudarali u njoj, pričinjavajući joj bol: jedan je njen dio bio zlobno radostan učinjenim, dok je drugi žalio za tim nesmotrenim činom. Zapanjila se shvativši to. U mislima je, dok se stanom počeo širiti pozivajući miris svježe ispečenih kolača, prevrtala taj dvojaki osjećaj i zaključila ponovo dvojako: žao joj je što je povrijedila Ervina, a ujedno se i raduje što mu je priuštila malo poniženja! Zaslužio je to! Svojim ponašanjem! Ignoriranjem!

      Uživala je sa Tomislavom! Uživala je sa dvadesetdvogodišnjim mladićem koji ju je, na njeno ogromno čuđenje, počeo zavađati još u proljeće. Svakim joj pristupom dajući do znanja da je poželjna žena, koju on jako želi. Njegovi su pogledi vrištali od želje za njom: polako je postajala svjesna kako mu je ona prva ljubav. Imponiralo joj je to. U početku sramežljivo, kasnije sve napadnije i upornije, ne nailazeći na otpor, već na prešutno odobravanje, mladić je postajao sve sigurniji u sebe. Njegov joj pogled palio kožu na njenom licu, a njoj je beskrajno prijala ta toplina. Nije se sjećala kad ju je posljednji put Ervin gledao na taj način. Odjednom je shvatila, kako joj taj osjećaj, to saznanje, da je željena, jako nedostaje. Bez njega, tog osjećaja, kao da nije potpuna osoba, žena. Ne živi punim životom, samo životari. Godilo joj je to, saznanje da je jedan mladić želi i u početku se poigravala neiskusnim mladićem uživajući u nadmoćnosti koju je osjećala i koja ju je opijala. Zadovoljstvo moći. Odjednom je shvatila zašto su pojedinci spremni na sve i svašta, samo da bi se dočepali moći. Moć je afrodizijak! Uživala je vječnoj igri zavađanja, obilno se koristeći iskustvom: ona je bila ta koja je davala ritam. Bila je lukava: mladić je bio uvjeren kako on vodi igru. Suptilno ga vodila, usmjeravala i neopisivo uživala u tome. Ona je vođa! Ona vodi igru! Trajalo je oko dva mjeseca, dok ih Ervin nije zatekao na djelu. Bila je pametna, znala je da će se to dogoditi, moralo se jednom dogoditi. Nije se zavaravala lažući samu sebe kako će to potrajati. Odvagnula je za i protiv: nije u to uskočila bezglavo, ne razmišljajući. Osjećaj zanemarenosti, osjećaj da život prolazi mimo nje, dok ona bespomoćno promatra sa strane, natjerao ju je na odluku. Želi živjeti punim životom!

 

    - Objasni mi - zatraži Irena, njena prijateljica i vrati Natašu u sadašnjost - i ne laži da te on zaveo! Starija si od njega punih šesnaest godina i znam da si ti njega zavela! Zašto, Nataša, zašto? Sa Ervinom si od srednje škole: bila sam uvjerena da se volite, da ste uzoran par, da možete poslužiti kao uzor drugima!

    - I ja sam to mislila, ali više nije bilo tako. Nešto se dogodilo i odjednom me prestao primjećivati. Često sam puta primijetila da gleda na mene kao na komad pokućstva: tu je kad ga trebaš, ali inače ne misliš na njega.

    - Klasika - promrmlja Irena i ulije još kave. - Znam da to vrijeđa, ali, zaboga, već ste dugo zajedno, čitavu malu vječnost, ne možeš zahtijevati od Ervina da te obožava istim intenzitetom kao nekada.

    - Nisam to ni očekivala. Nisam glupa, znaš! - Nataša otpije malo kave. - Ali ne podnosim i ne želim podnositi da me primjećuje samo kad mu je potreban seks. Ne ljubav, nego seks! Nisam mu više mogla služiti poput posude u koju se isprazni i istog je časa zaboravi! Užasan je to osjećaj, vjeruj mi, kad poslije vođenja ljubavi, umjesto nježnosti, od muža dobiješ samo čvrsto hrkanje!

    - Jesi li mu to rekla? Razgovarala sa njim?

    Nataša je šutjela, uporno gledajući u šalicu, kao da će u njoj otkriti istinu o svom braku. Ali je Irena nije puštala da se izvuče.

    - Jesi li? - ponovi, nagnuvši se prema prijateljici.

    - Samo jednom - nevoljko odgovori Nataša. - Začudio se i odgovorio da si svašta umišljam, da po čitave dane ne radim ništa, dok se on ubija od posla da nas svih prehrani i nema vremena za isprazne misli.

    "Klasika", pomisli Irena."Prava klasika nebrojeno puta doživljena! Koliko parova upravo sada vodi taj isti razgovor?"

    - Žališ li za učinjenim? - ne mogavši odoljeti znatiželji zapita Irena.

    Nataša se zagonetno osmjehne, uspravi, zabaci svoju prekrasno crnu i dugu kosu, svježe opranu, mirisavu, a na lijepom joj licu zatitra osmjeh. Osmjeh sjećanja.

    Sjedeći preko puta nje i gledajući je pažljivo, Irenu prožmu trnci ugledavši taj zagonetni osmjeh na prijateljičinim usnama. Sasvim nepoznata Nataša! Novo lice Nataše: poznaje li je uopće? Više nije bila sigurna.

    - Ne previše, ali malo da, žalim - reče joj Nataša i nagne se prema njoj, nastojeći naglasiti važnost onog što će reći. - Vjeruj mi, Ervin je zaslužio to! Vratila sam mu za sva ona zaboravljena obećanja, za sve vrste nepažnje, koja mu je postala navika. Možda se probudi!

    - Nisi mi odgovorila - opomene je Irena. - Mladić, što ćeš sa mladićem?

    - Tomislav? - Natašine se crne obrve podignu u znak pitanja. - Što sa njim? Poslužio je svrsi. Znam da nisam stara krpa koju treba odbaciti. On me to naučio. Na neki mi je način vratio samopouzdanje i više nikom neću dozvoliti da mi ga poljulja! Nikom i nikad!

 

"Copyright © 2005. misko-nerah - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".