Svake godine u proljeće posadim novo sezonsko cvijeće, ma gdje bila, iz čistog užitka, jer volim biljke i u proljeće moram prstima zaroniti u zemlju, moram osjetiti miris zemlje i miris djetinjstva.

Zadnjih dvadesetak godina živim u podrumu i šalim se da je moje cvijeće semafor za nesavjesne vozače, da vide da iza ovih prozora netko živi i da se ne zalijeću u moje prozore i zidove, što se nažalost ipak zna dogoditi. 

Ove godine sam prvi put u životu naručila posađeno cvijeće, jer još od predbožićne povrede nisam baš sposobna tegliti sa tržnice presadnice, zemlju, tegle i sve što mi treba.

Glavno da je moje cvijeće konačno na svojoj straži na mojim prozorima.

Djeca me zafrkavaju, kažu da svi ljudi sade cvijeće zbog ljepote, a samo ja trebam taj ulično-vozački izgovor. Ma, znaju oni da ja sadim cvijeće iz ljubavi...

Ove biljčice unutra su nekako prezimile,samo ih moram presaditi.

Ove godine sam jedino čuvarkuće sama presadila...

Čuvarkuće mi doista čuvaju kuću,ali i zdravlje i svi ih kradu, onako u prolazu...

Moram imati i nešto uvijek zeleno...

Ove pelargonije su preživjele 3 zime i bilo mi ih žao baciti, opet cvjetaju...

Samo sam ih premjestila ...

Ove sirotice čekaju presađivanje...

Teško je naći biljke koje mogu bujati i rasti u podrumu, pogotovo otkada je bahati novi susjed podigao dvoipolmetarski daščani zid nad našom normalnom ogradom koja nas dijeli i tako i ono malo sunca koje ulazi u moju radnu sobu reducirao...

Na svim prozorima su nove rascvjetane pelargonije, koje ove godine tuđa ruka za mene posadila (obratite pozornost na odjeću koja visi s balkona iznad mog stana - tu najčešće vise plahte, navlake i ostali veliki komadi veša do tla i posve zaklanjaju sunce i meni i mom cvijeću)...

Ovdje vidite i tu famoznu susedovu nakaradnu ogradu od dasaka, ne daj bože da moji cveteki i ja dobijemo malo više sunca...

Nove peralgonije sa ulične strane, čak je i auto preko puta u boljem položaju od mog cvijeća...

Svojevremeno su me prijavili komunalnoj inspekciji jer sam postavila dvije letvice da mi se ljudi ne parkiraju pod prozorima, umjesti komunalne kazne grad mi se smilovao i postavio stupiće koji onemogućavaju parkiranje, no, prije par mjeseci je netko izvalio zadnji stupić i sada mi opet auti ulaze u vidno polje jer se nabiju na zadnji preostali stupić...

Na taj auto sam pod brisače zataknula dobrosusjedsko pismo, pa je isti dan pomaknut jedan metar naprijed...

Dragi susedi! 

Lijepo molim da mi ne parkirate pod prozor, ja u ovom podrumu živim…!!!

U protivnom ću biti prisiljena podnijeti prekršajnu prijavu za izvaljeni stupić, oštećivanje javne imovine i morat ćete platiti i štetu, tj. Kaznu, ali  i postavljanje novog stupića…imate sreće da to još nisam učinila, jer se ne volim svađati…

U poglavarstvu grada piše i kada su stupići postavljeni i zašto i koliko ih je postavljeno. 

S poštovanjem

Suseda M. K.

Zbog ovog pisma mi je na vrata pozvonila ista osoba koja me prijavila komunalnom inspektoru, a zahvaljujući toj prijavi sam i dobila ulične stupiće...

 

Pelargonija koja cvjeta već četvrto proljeće...

Još dvije žardinijere 4 - godišnjih pelargonija ispod prozora koje mi je bilo žao baciti i one počinju cvjetati...

Iznad sa susjedinog balkona jedan te isti ručnik visi tjednima...i komad veša koji joj je pao na tlo je tamo tjednima, peru ih kiše, suši sunce, a to je mlada cura i njoj sam za vrata zataknula pismo...

Draga suseda! 

Lijepo molim da vaš veš ne vješate punom dužinom, do tla. Zatvorite mi sunce i moje cvijeće umire. Ja u ovom podrumu živim.

Velike komade, plahte, navlake, velike ručnike, i ostale velike komade vješajte na pola. I tako će se vaš veš osušiti, a moje cvijeće i ja ćemo imati dovoljno svjetla.

Hvala na razumijevanju!

Suseda M. K.

Nije je se baš dojmilo, sve je i dalje isto...

Moram reći da je kiša pljuštala kad je cvijeće stiglo, pa nisam mogla prvo pomesti, to ću sada jedan dan. Sutra idem vidjeti svoju najmlađu unučicu...

Ovo kameno korito je bilo prazno i služilo kao mačji wc kvartovskim mačkama i susjedi su u njega u hodu ubacivali smeće, kada sam se ja doselila u kuću, jedna klijentica mi je poslala kamion zemlje i jedno tri godine sam se mučila i sadila, a netko je noću čupao i krao. Onda sam posadila trajnice koje su izbijale sezonski, jedna za drugom, a i kradljivci su se umorili.

Dok sam bila u Budimpešti, suseda koja nikada ništa u životu nije sama posadila je sve što je virilo iz zemlje počupala i posadila trnovite grmove, koji su malo podivljali jer bi ih trebalo orezivati i oblikovati. Posjekla je iz korjena prekrasnu mirisnu roza ružu, stabalce hibiskusa koje sam strpljivo oblikovala, ali kako nije znala što je u zemlji, svako proljeće žute, plave i roza proljetnice izbiju same kroz trnje i cvjetaju. I žuti ljiljan izbije sam i procvjeta kao i bijela hosta i ova jadna mala kržljava ružica se još drži, a volim je jer procvjeta žuto i svaki dan mijenja boju u narančastu, pa crvenu, sve dok joj te latice ne otpadnu.

Tješim se da je barem nešto zeleno u dvorištu i korito nije više okupljalište za mačke i nitko u njega više ne baca smeće...

I tako, istina je da nemam neke uvjete za vrtlarenje i moje biljke nemaju neke uvjete za rast i cvjetanje, ali one su moje čuvarice i ja njihova.

Svako jutro mi izmame osmjeh na lice...!!!