Prvo, na što sam pomislila, kad sam vidjela mogućnost objavljivanja stranica iz svog dnevnika, bili su moji dnevnici , bilježnice, koje sam strpljivo pisala, svaki dan, ujutro i uvečer, godinu dana.

Prvotno sam mislila od toga napisati knjigu. Ta opcija je još otvorena.

Pa onda opet...to je toliko osobna stvar, dotiče se srži moje duše..najbolje da ja to  lijepo uništim.. Jer, osobna bol koja me je potakla da krenem od uzroka te boli, i izliječim se, nije za sve poglede..

 

No..nekako sam to sve ostavila vremenu..

Nikad nije kasno za uništiti dokazni materijal.

A onda opet vlastiti protuargument:  pa, sve si to ti.. I ništa od toga nije napisano da bude tvoja porota..

 

Nego pokazatelj tvoga učitelja, kojem si se obratila da ti pomogne..vlastite  tebe, tvoje Duše, kojoj si se obratila kao vodiču..

 

U ovom slučaju, radilo se o jednom strahu, koji je vukao korijenje iz ranog djetinjstva- rani koja se zove ODBAČENOST...

Živjelo je to u meni dugo..

Sasvim se lijepo uklopilo u sheme mog života—bolje rečeno-kamufliralo se..

Od trenutka kad sam kao malo dijete doživjela razdvajanje roditelja, pa onda razdvajanje od majke (ne za stalno, bila je godina dana u pitanju-zbog njene bolesti i terapija po bolnicama), ta rana odbačenosti se lijepo prikrila i malo po malo, počela se širiti na druge aspekte života..

Brak je bio siguran temelj, gdje ta rana ne može smetati.. Stabilnost, sigurnost, sve su to stvari, koje nisu dozvoljavale  nesklad..

Ali negdje se odbačenost morala ispoljiti, kako bi konačno bila zauvijek, kao suvišni mehanizam, maknuta iz sfere svijesti i podsvijesti..

Već sam naveliko bila zaposlena u staračkom domu, gdje radim..

I nije me previše brinulo što nemam puno kontakata, prijatelja i prijateljica..Sve je to bilo površno, što sam imala.. Nisam ni sa kim mogla pričati o mojim nadubljim stvarima iznutra..

Prijatelji su dolazili, odlazili, nije me to previše zabrinjavalo.

Dok se nije pojavila ona... Došla je kao patronažna sestra, i jednom mjesečno obilazila štićenike..

Odmah smo se razumjele.. Na terasi doma, započeli smo razgovor, kao da se znamo jako, jako dugo..

Nije bila lijepa..Kratka plava kosa, pomalo nezgrapan hod, mršava, ali sve to, toliko je bilo nevažno..Njene smeđe oči su  bile prepune topline, i nečega, što će mi se tek kasnije pokazati kao Učitelj..Nečega, što će mi konačno zauvijek izliječiti ranu, koja me je nesvjesno ipak nagrizala..

Predivna je ona bila duša..  Širokog srca, i spremnosti da pomaže..

Pričala je o tome, kako je od suhog ateiste, počela vjerovati u Boga, koji joj se pokazao u svom punom sjaju, na vrlo neobičan način:

imala je svoju osobnu krizu.. Na sam badnjak, popela se u svoju sobu, i zaplakala..Suprug joj nije bio nikada podrška..

Tada  se u sobi pojavilo svjetlo..Iako je bio mrak.. U trenutku je  njena duša bila prenešena u  raj i pakao, ali ne kao mjesta, jer, kao mjesta, oni i ne postoje.. Bila je prenešena u mozgove ljudi, onih najnegativnijih, bila je prenešena direktno u stanja u kojima su ljudi živjeli, stvorivši vlastite paklove..

A onda je vratio u svoj zagrljaj ljubavi..

Nakon toga, ništa više nije bilo isto..

Plakala je danima... Shvatila je, što ne treba biti.. I što treba biti...

Fascinirala me je njena duša.. Njene ruke su uvijek bile tople, kada mi je od milja znala dugo milovati leđa, koja su onda vazda bila napeta, i umorna..

najviše od svega sam željela da odemo jednom na kavu.. u domu nismo mogli pričati predugo..

No, ta kava je pričekala malo duže vremena..

Dobila je novi, bolji posao u ambulanti, i nije više dolazila u dom..

Tada sam ja, da ne izgubimo kontakt, jednom tjedno dolazila kod nje u ambulantu, i donosila joj cvjetić-voljela je kaktusiće, ili pjesmu.. Volim pisati pjesme, posebno o divnim ljudima, koji imaju isto takvu dušu..

Jedino što smo izmjenjivali, bile su sms poruke.. A bili smo fizički relativno blizu.. Bila je osobenjak svoje vrste, uvijek u obavezama, i pazila sam da je ne uznemiravam previše..

Ti cvjetići i pjesme, tu i tamo koja poruka, bilo mi je dovoljno da budem smirena..

Dok konačno, moj vodič iznutra, moja vlastita duša, nije rekla, da je vrijeme za učenje- i liječenje..

Još nisam znala kakva me lekcija čeka.

Sve je bilo u najboljem redu..

Bila sam na izletu sa obitelji..prekrasan, divan dan.. Opuštena atmosfera na ribnjaku..Djeca pecaju sa tatom, ja uživam, odvojena od njih, gledajući odsjaj sunca na glatkoj površini vode..

I čujem..mobitel—poruka...

Srce bi mi uvijek zatitralo, znala sam od koga je..

Pogledam, i  bukvalno, skoro izgubim tlo pod nogama: bile su to kratke i jasne riječi: ne trebam te! idi iz mog života!

„Kako?“..pitala sam se..“Zašto“... nije mi uopće bilo jasno.. pa, sve je bilo savršeno.. Niti smo smetale jedna drugoj, čak niti jednom otišle na kavu...

Bože, koja je to bol bila u meni..Strah, onaj iskonski strah da je ne izgubim, sada me je udario najvećom žestinom..

Ono dijete u meni je vrištalo, plakalo: „molim te, preklinjem te, samo me nemoj odbaciti“..

Međutim..za naš vlastiti razvoj i sazrijevanje, naša duša nekad izabire najneobičnije Učitelje..

Koji znaju biti itekako nemilosrdni..

Ali, ponekad i to zna biti način, da konačno postanemo slobodni, i ljude volimo neopterećeno, držeći ih kao ptice na otvorenom dlanu, a ne, stisnutih šaka, u strahu da ih ne izgubimo..

Nakon početnog šoka, prvo je trebalo tu ljutnju izbaciti iz sebe..

Bol  iznutra je bila tako nesnosna, da sam u nekim  trenucima morala cviliti kao malo dijete.. Koliko suza sam tada isplakala.

Sve mi se to činilo nepravedno, apsurdno..

A tek kasnije ću ustanoviti da je itekako imalo smisla..

Vlasnica doma je moja prijateljica.. Zamolila sam je, neka mi pronađe desetak starih  tanjura, i koju čašu..

Rekoh..kad mi dođe da ću puknuti od bola, razbit ću tanjur.. Bolje staklo, nego ja...

Ah, kakav je to bio oslobađajući osjećaj.. Zvuk razbijenog stakla u zid, kao da je razbijao dio po dio moje tuge...

Ali nisam zastajala na tome..

Nisam željela kriviti nikoga za ovo što se događa, nego silno zaželjela ući u nadublje dijelove sebe, i pokušati otkriti  uzrok svega toga..

Na kraju, uvijek problemi polaze iz nas, iz naše psihe..

Odlučila sam postati vlastiti psihoanalitičar..  Jer duboko u meni je i dalje bila želja da ljude volim na najljepši, oslobađajući način..

Prvo što sam pomislila, je to, da proučavam knjige o psihoanalizi..psihologiji..gutala sam sa zanimanjem sve, dok nisam naišla na jednu knjigu, koja upućuje na vođenje vlastitog dnevnika..

Svako jutro i veče, prije svih aktivnosti, napisati prve misli koje dođu na pamet.. može to biti i nesuvislo, nema veze...

Ali će voditi do konačnog razrješenja svega što  je spleteno, a ne znamo kako odvezati..

I počela sam.. Za vodiče sam uzimala kako sam u tim trenucima osjećala..  U ono vrijeme bio je to i Isus, nekad anđeli, nekad  vlastita duša u meni..

Godinu dana, svaki dan sam strpljivo pisala.. Na poslu, prije nego krenem u akcije, uvečer...

Da bi na kraju shvatila da mi je ta bol, nanešena kroz tu osobu, bila pokretač ka vlastitom rastu i sazrijevanju..

Nismo se vidjele nakon toga više godina.. Željela sam joj zahvaliti.. nezamislivo, ali istinito..

Što mi je bila takav nemilosrdan, a zapravo potreban učitelj...

Jednom je samo zazvonio mobitel:

„Draga, dolazim po tebe, idemo na kavu...“

Opet šok..Ali onaj pozitivan..

Otišle  smo zajedno..Reče mi, da mi se uvijek divila, i da joj oprostim što je bila onako gruba, zapravo, nisam ja kriva onda bila, bila je u krizi..

I povjeri mi se, čekajući moju osudu, reče: „Znaš, konačno sam našla čovjeka moga srca. Zasada smo samo ljubavnici, ali, ionako nema od moga braka ništa..“

„Još me ne poznaš“..rekoh joj,“Kod mene samo istinska ljubav između dva bića  važi kao mjerilo, kakve nevjere i pronevjere, to me ne zanima, po meni, veća je pogreška ostati sa onim kojega ne voliš, nego ga prevariti sa onim kojega voliš.. Za mene samo ljubav igra ulogu. ljubav kao jedini zakon. Ostalo je sve prazno slovo na papiru..“

Zagrlila me je čvrsto..

Tako smo se opet razišli.

Čula sam od nekoga da više nije tamo gdje jest.  Da se rastala i odselila daleko..

Napisala sam dva romana.

Prvi je posvećen baš toj boli i transformaciji kroz tu bol..

Drugi je posvećen traženju duše moje duše, koja se tek sada pojavila, kada sam je spremna i potpuna u slobodi, bez vezivanja, mogla dočekati..

Iako bi ovaj članak sa ulomcima iz dnevnika trebao biti u jednom dijelu, morat ću radi opsežnosti, pisati u više dijelova..

Pišući dnevnik, povezujući se sa mojim vodičima, dobila sam i neke prekrasne vizije, koje ću pokušati pronaći  i napisati..

Mehanizam straha od odbačenosti, konačno je nestao..

Sve je u našoj volji, koliko sami od sebe trebamo polaziti, kada nas  neki problem uznemirava..