Čim neko spomene riječ duplić ili klon je dobijem osip, češanje, a ono što me najviše češe je – jezik- . Razmišljam i govorim samoj sebi, što li je to u ljudima da moraju stvoriti svoj vlastiti klon da bi rekli što ih muči. A očito je da ih muči svašta. Voljela bih znati na koji način ti ljudi rješavaju probleme u realnom životu. Na koji način se klona stvara u realnom životu, tko će u realnom životu umjesto njih govoriti, možda klon?...i iza koga ili čega li se kriju u stvarnom životu?

Ja spadam u ljude koji vjerujuubajke , vjerujem u vile i patuljke, za to samo moraš imati oči, a kad imaš oči vidiš svašta, a kad vidiš svašta, čarolija koju zovemo život puno je ljepša. Klonovi na žalost nemaju oči za ništa osim za sami sebe, vide svugdje unutarnje i vanjske neprijatelje. Nisu u stanju izreći svoje misli i emocije. Čega li se boje? Tuđe osude? Da će ostati sami? Da ih nitko neće voljeti?Ili se boje da će ljudi osjetiti i naslutiti ono čega se najviše boje - sebe samoga.

A ono što još vidim je to da svjetove stvaraju ljudi i realne i nerealne. Ljudi koji vole čitati knjige jako dobro će me razumjeti, čim otvoriš stranice knjiga ti zapravo uroniš u neki nepoznat svijet, svijet koji je stvorio pisac. Tko sam ja da bi se usudila reći da pisac laže, ne , sve što stvara čovjek bilo virtualno ili stvarno ili u nekim drugim dimenzijama sve je to jednako stvarno ili nestvarno.

Ovaj realni kojeg mi zovemo stvarnim, vanjskim….pa zar on nije više-manje naša vlastita kreacija, igrali smo se Boga i stvorili svijet koji zovemo realnim. Čvrstog sam uvjerenja da nam nitko nije nametnuo ni obitelji, ni prijatelje ni ljubavnike ni djecu….po nekom višem zadanom principu svemira sve je onako kako mora biti i onako kako smo si sami zacrtali, možda se samo ne možemo sjetiti što smo jednom davno napisali i obećali stvoriti u životu kojeg zovemo „realnim“

Virtualni je isti takav, sami smo ga kreirali, on može biti divan, bajkovit baš poput priče o Snjeguljici i 7 patuljaka, a može biti i žabokrečina poput svijeta u kojem nekad plutamo u realnom životu. Sve je proizvod nas samih i naših umova.

Razlika je jedina u tome što lošu knjigu ili knjigu koja ti se ne sviđa možeš zaklopiti i vratiti u knjižnicu neka se netko drugi davi u njoj, virtualni svijet možeš prekinuti jednim klikom – odjave –i nikad se više ne ulogirati u njega a ovaj „stvarni“ pa i u njemu vladaju neke slične zakonitosti ljudskog ponašanja.

Poznajem ljude koji su zaklopili svoje knjige života, koji su rekli  -odjava- i otišli bez riječi, koji u vlastitoj kući nisu mogli stvoriti klona ni robota iza koga bi se krili da bi taj posao odradili umjesto njih pa su se spakirali i bez riječi otišli u neki drugi svijet sličan virtualnom ili onom iz knjiga.

A postoje i oni drugi ljudi, te najviše volim.