Pa, za početak..navela sam neke prve misli koje su mi pale na pamet kada mi netko spomene vjerski turizam.

Ajmo za početak izdvojiti vjeru od turizma, pa ćemo to onda opet složiti.

Vjera je sama po sebi nekako osobna. Nevezana je za bilo što materijalno. Vjera je veliki dio naše osobne duhovnosti. Iz naše vjere proizlaze određene akcije (ovsino o svakoj individui zasebno). Svatko će za sebe odlučiti želi li svoju vjeru prakticirati doma ili u javnosti i hoće li posjetiti bilo koje mjesto koje je povezano sa nečim duhovnim i višim od ovog materijalnog (neovisno o religiji). Postoje mjesta na kojima jednostavno osjetiš tu smirenu energiju koja te...okupa u mirnoći i ljubavi..i to ti je dovoljno jer su duhovne potrebe zadovoljene.

Turizam je zapravo jako teško definirati (premda sam sigurna da u svim udžbenicima ikad izdanim za osnovnu školu ili srednju postoji definicija ovog pojma). Vodim se mantrom: moj članak - moja definicija. Moja definicija turizma se svodi na - posjedujemo nešto ili smo u blizini nečega što mnogi žele vidjeti (oku ugodna okolina - npr. parkovi prirode). E sad, postoje ljudi koji ramišljaju "ali previše posjetitelja može zagaditi ovu prirodu bacajući smeće po njoj, trebamo je zaštiti - ajmo naplaćivati ulaznice i osigurati da priroda ostane čista. Nagrada koju ćemo dobiti u obliku novca, nakon što očistimo ovo mjesto, će nam biti dovoljna za osnovne potrebe. Ovo činim iz ljubavi prema prirodi". No, ima i onih s kojima se u vjerskom turizmu možemo često susresti - "Ovo mjesto je sveto ili se u blizini održava neki vjerski događaj što će osigurati veliki priljev gostiju. Svi žele doći, pa možemo uvjetovati cijene smještaja, hrane, pića. Idealna je prilika da stavimo i liciter odmah pokraj, a malo dalje lunapark, sigurno će netko nešto kupiti. Cijenu hrane ili pića čak možemo podići za 30% i pri tome zaraditi više nego što bi u normalnim okolnostima". Ova slika vjerskog turizma za mene jednostavno narušava samu bit vjere.

Neka svetišta ili vjerski događaji iskorišteni su od strane onih koji žele zaraditi više. Zapravo je problem u tome što osjetim energije drugih pa onda to, za mene sveto mjesto, nije više mjesto tišine, molitve i duhovnog punjenja, već je mjesto na kojem se osjećam financijski iskorišteno i energetski iscrpljeno. U tri riječi - waste of time. Zato, koliko god volim otići negdje i vidjeti nešto što je povezano sa duhovnim...jednako toliko ne volim materijalni turizam koji meni jednostavno izgleda ovako: $$$.

Prije puno godina bila sam u Francuskoj u Taize-u. Tada mi je isprva bilo dosadno (još sam bila u srednjoj školi), ali onda sam se zaista povezala s tim mjestom. Bez licitera :) samo ljudi i okruženje u kampu koji su se tu došli moliti. Prekrasno mjesto! Cijene nevjerojatno niske (tada su bile, sada ne znam). Tjedan u kampu - 15€ za smještaj i hranu,s tim da kada dođeš odlučiš o tome gdje želiš volontirati (kuhanje, čišćenje, spremanje..). Braća koja su pozitivna, jednostavna, pristupačna za razgovor. Energija i okruženje koje te..smiruje. I odličan jutarnji čaj od limuna koji bi ponovno voljela jednom popiti ...ne zato jer je to čaj od limuna, već zato što pijući ga tamo znala sam da počinje još jedan prekrasan dan koji će mi donijeti pozitivna iskustva.

U Međugorju npr. nikad nisam bila, ali nedavno čitam članak kako su prazni jer je pandemija uzrokovala to da ljudi u ovom trenutku ne putuju, ne troše. Iz članka nisam shvatila da li je ikoga briga što ljudi zapravo nemaju novca. Mogu li svoje mjesto učiniti pristupačnijim? Jeftinijim? Staviti fokus na vjeru? Možda organizirati kampove u blizini koji bi bili jefitniji od cijena redovnog smještaja? Think outside the box? Osim toga, u svetišta često dolaze mnogi bolesni u nadi i vjeri da će ozdraviti. Što ako se zaraze putem i zdravlje im se pogorša? Iz članka nisam uspjela razabrati da se netko zaista brine o tome. Važno je da dođu i da troše.

Prije svega, glupo je od države što je u turizam uložila sve. Mislim da su ljepotu zemlje uzeli..zdravo za gotovo. Trebamo čuvati tu ljepotu, a ne je iskorištavati radi čistog profita. Osnovno financiranje i prihodovanje bi trebalo ići iz drugih industrija i aktivnosti, a ne turizma.

Vjerski turizam kojem je fokus na vjeri, na ograničenom broju ljudi koji u istom satu/danu/tjednu mogu posjetiti neko mjesto i koji će dati priliku svakoj individui da se pronađe, razvije, osjeti, ojača svoju vjeru je turizam koji bi trebalo promovirati. Turizam gdje svi sudionici aktivno sudjeluju u promišljanju i molitvama, čitanju, pjevanju i razmjeni svojih misli, osjećaja i ideja o vjeri. Aktivno prakticiranje vjere i mogućnosti da to učine svi pristigli gosti je nešto čemu, vjerujem, većina i teži kada pristiže na te lokacije.

Vjerski turizam koji ima fokus na trošenju i nije baš privlčan - zapravo je naporan. A često mi se u našoj državi učini da je u svoj toj priči oko turizma najvažnije potrošiti kune. Zato mislim i nije toliko razvikan, niti ga mediji intenzivno prate - naprosto ništa se ne događa. Ono što se dogodilo prije xy godina baš na tom mjesto se dogodilo u prošlosti. Sve je organizirano na način - dođoh, vidjeh, pomolih se, odoh i usput potroših.

Malo je prilika i događaja kroz koje bi ljudi osjetili to mjesto dublje od klasičnog pogleda i sllikanja nekog kamena/kipa starog xy godina.