Razlika između realnog i virtualnog svijeta? Hm, virtualni svijet – što hoću, to i mogu. Nickirana se pojavljujem na ovim stranicama pa čituckam, pisuckam, komentaruckam, seru…
Ograničeno se ustručavam od dubljih analitičkih razmišljanja radi (zbog?) … čega zapravo?! Ruku na srce (moja ruka na moje srce), iščitavajući komentare, ne želim u isti koš s drugima. Ne mislim na dobronamjerne komentare, savjetovanja, ni na zabavno-komično-prepucavajućeunadmudrivanju … ni na one plesno i/ili pjevno usmjerene ni na pozovi me – pozivam te na kavu/čaj/tortu … ni na… ni na…
Tu nema zlobe, ružnih misli – tu se volimo, grlimo, šaljemo svjetlosne zagrljaje, pomalo lupamo čekićem po prstima (a sve u namjeri prizivanja zdrave pameti).
Sve super, sve pet!
Osobitu zanimaciju mi predstavljaju diskusije – tko je pametniji, tko je oštriji na jeziku… jer ljudsko sam biće, a nema zanimljivije stvari od prepucavanja i nadmetanja među nama bogomdanim ljudima. Zanimljivo, intrigantno, za psihološku studiju. Zaista.
I što je virtuala? Sloboda, neograničena sloboda. Slijedom toga – uzimam sebi za pravo biti duplić već svoga postojećeg (ne)identiteta na Magicusu.
I eto tako slobodna pod nickom pišem o čemu već duuuugo razmišljam, a ne usudim se javno izreći samo iz razloga što bi to neupitno povuklo mnoge za jezik. (Kukavičluk? Zasigurno.)
Već duže vrijeme promatram kako jedan član brusi jezik vrijeđajući druge – ne shvaća šalu pa
napada, na pitanja odgovara degradirajući postavljača pitanja i da ne nabrajam dalje.
Iako kao duplić imam slobodu (imaginarno stvorenu u svojoj glavi), javno izreći njegovo ime – ne želim. I opet je razlog isti – ne želim u koš s drugima! Svi znamo o kome je riječ.
Kiksevi se nižu, 3M šuti!
Virtuala? Sloboda?
Pa zna se da mi se u identitet može ući… O kakvoj slobodi onda pričamo?
Slobodi da: ajmo ljudi – navalimo pogrdama jedni na druge, vrijeđajmo se…
Gdje je tu ljubav o kojoj se priča? Poštivanje raznolikosti?
Zaključak (jedini mogući): u nama samima!
(Primjećujem, kako članke dotičnog sve više zaobilaze, ne zato što su nezanimljivi (čak dapače!) nego zbog autora samog. I to je to – ignoriranjem iskazujemo poštovanje prema sebi samima. Nespuštanjem sebe izdižemo.
I to je, na neki način, ljubav o kojoj se priča. Ili?)
Ljubim vas (zaista!)
… i 3M, i Magicus, i sve članove ovog našeg virtualnog svijeta…
Jer, da mi niste zanimljivi, korisni, poučni, nadahnjujući, ovdje me ne bi ni bilo.
P.S. Zašto ovaj članak pišem kao duplić? Zato što mogu. To je virtuala.
I još nešto... zadivljujuće je kako me oupće ne smeta nepismenost na ovim stranicama (iako zvuči grubo, nije uvreda, zaista!) sve dok su u pitanju dragi ljudi s iskrenim namjerama, a kako mi strašno upada u oči kada se radi o vrijeđanju drugih.
No, to je već moj osobni problem.