Davno sam prvi put bila kod vidovnjaka Alena Jakovine. Kad sam došla, taj prvi put, pričao mi je ovim redom: zdravlje, posao, ljubav... Dakle, prvi put sam došla i SVE mi je pogodio. Bilo je to davnog datuma, 3.11.1992. Došla sam zbog mamine bolesti. Od tada dolazim bar 1x godišnje, kad imam neku dilemu koju ne mogu riješiti.
Dakle, te 1992. mi je prorekao svo što mi se dogodilo 2004. Bila sam rastavljena godinu dana, drugi brak. I kad sam došla k njemu, između ostalog mi je prorekao ovo: u mojim kasnijim 40-tim godinama i to kad ja budem spremna za susret, srest ću čovjeka, koji neće biti puno stariji od mene, rastavljenog, dobro građenog, tamne kose a ima specifičan pokret rukom s kojom sklanja kosu sa čela, sportski tip, višeg od mene, na nekom plesnjaku dok svira glazba.. Iz početka nećemo prohodati, nego ćemo samo plesati, a kasnije nakon par tjedana ćemo prohodati. Taj će čovjek doći k meni živjeti i ostat će sa mnom u mom malom stanu u Gajnicama, do kraja života. Imat ćemo miran, uredan i lijep život.
Tad sam imala 35 godina i svaki put kad sam bila kod njega, pitala sam ga: "Alene, kad će konačno doći taj moj odabrani? ", on je uvijek odgovarao: "doći će kad Vi budete u sebi spremni za susret".
U međuvremenu, bila sam u vezi dugoj 11 godina i znala sam da taj čovjek nije taj odabrani. Kako sam znala? Jednostavno. Iako sam ga jako voljela, iako se takva osoba na neki način voli dok se živi, voli se onakav kakav je bio dok je ljubav trajala, znala sam da nije on taj, da se neće on sa mnom buditi u jutro niti sa mnom lijegati u tamnu noć.

S tugom sam okretala glavu za njim i od njega, željela sam ga i nisam ga željela sresti, vidjeti, zaobići. Oči bi ga htjele vidjeti, jer samo taj tren su živjele, onog trena kad su ga vidjele, u težini ranog jutra, možda s leđa ili licem u lice. Plavi pogled me zaobilazio, sreća me mimoilazila i duša mi je u grob silazila. Jedna priča je bila gotova, završena. Bilo je vrijeme ići dalje. Čula sam već tu priču... nekad... davno. Priča se ponavljala, ali mi nismo bili isti. Makar su oči iste, duša se promijenila, nestala u prošlosti tog proljeća, nestala i zaboravila bi i.... zaboravila je. Nikad više neće ići tom stazom i na tu stranu. Molila sam se da mi ne stane na put, da ne presiječe pravac kretanja, jer će time presjeći moje srce, koje je bilo presječeno i ponovo bi zarastale nove rane. Rekla sam da ga volim, ali nema više stare pjesme, nema više naših dana. Gotovo je. Ljubav je davno nestala i zato, molila sam se u sebi: “nemoj više ići na moju stranu ulice”.

I kako je to okončano 1.3.1998., tako je i došlo je vrijeme kidanja veza sa svim i to je trajalo dugih 6,5 godina.
U međuvremenu, bila sam sama, balzamiranog i srca i duše i tijela, da bih početkom srpnja 2004. godine otišla na čagu sa frendicom, nakon što nisam 6,5 godina imala nikoga. Od 1998. do 2004. sam bila solo jer sam tako odabrala. I kako se u meni lomilo puno toga, počela sam izlaziti sa jednom frendicom da bih nedugo nakon toga upoznala čovjeka plavih očiju, koji lijepo pleše. I plesali smo, zafrkavali se kad me on pozvao 15.8.2004. na proslavu Velike Gospe kod Samoborske crkve u Stenjevcu. Pristala sam, našli smo se, prošetali, sjeli popili piće i kad smo krenuli, primio me za ruku. Zadrhtala sam. Sreli smo jednog njegovog prijatelja i on me predstavio: "ovo je moja draga". I drugi put sam zadrhtala.
Kad smo se rastajali te večeri, poljubili smo se prvi puta. Od tada, od tog 15.8.2004. sam s njim. Nakon mjesec dana se doselio k meni i od tada živimo zajedno.
Rođeni smo oboje 1957., on u II, ja u V mjesecu (neznatno stariji od mene), ima tamnu kosu koju specifičnim pokretom ruke sklanja sa čela, plave oči, rastavljen, visok 1,86m, tećine cca 78 kg, odlično građen, bavio se sportom.

Došao je k meni i vodimo miran, uredan i lijep život ! Plešemo svoj vidovnjački tango iluzije i stvarnosti. Zašto iluzije i stvarnosti? Zato jer Davor nije iluzija, već prelijepa plavooka stvarnost, koja diše kraj mene, čuva me i brine da hodam sunčanom stranom ulice.