Kristian Josip Periš - moja priča o starijima

Poštovani stariji,

danas me majka odvezla autom do centra grada u Zagrebu gdje sam izletio iz auta kako bih stigao na posao koji hvala Bogu nije dobro prošao. Ušao sam u tramvaj nakon duge šetnje po Ilici dok sam nosio ljubičastu kapuljaču na svojoj glavi kako nikoga ne bih morao gledati u oči jer sam visok pa ljudi non-stop zure u mene. Nakon što sam ušao u tramvaj, gledao sam kroz zadnja vrata od starog modela tramvaja. Mislim da je bio broj 13.

Gledajući kroz prozor, vidio sam ženu koja prosi na način da u rukama ispred sebe drži neku tablu na kojoj nešto piše. Pretpostavljam da moli za pomoć i da je gluha. Stajala je u kutu gdje se zbiva prijelaz iz jedne zgrade u drugu sa vanjske strane, uz metalni stup kroz koji prolazi voda s krova u kanalizaciju.

Sljedeća scena je gospodin koji sjedi/stoji na podu. Nema noge. Barem ne cijele...

I on prosi. 

Vidio sam još nekoliko ljudi da prosi u toj ulici koja je blizu glavnog trga glavnoga grada u Hrvatskoj: Zagreb.

Kako se može dogoditi da ljudi danas prose i zar nije moralo biti riješeno pitanje i beskućnika i prosaca i invalida i onemogućenih te nezbrinutih ljudi koji se očito ne znaju brinuti sami za sebe pa im je potrebna državna i socijalna pomoć?