Može li se riječ pretvoriti u tišinu, može li se dah zalediti prije izlaska iz tijela, može li duša poricati sebe? Možda može, možda ne. Ne znam. Dok se promatram u ogledalu vremena, dok ispitujem konture mog lica, dok zamagljenim očima gledm stvarnost – sve je moguće. Što je stvarnost? Ono što vidim u ogledalu ili ono iza njega? Ova plava slova što se nižu, kao da su pobacana na tamnoj pučini mog života, kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj. Zagledala sam se sinoć u bezdan – i bezdan je opet uzvratio pogled. Suočio me sa mnom, suočio me sa onom vučicom za koju nisam znala da još uvijek živi u meni. Bezdan me, kao ogledalo, opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete krv, suočio me sa tamnom stranom Mjeseca, za koju ne znamo što sadrži, dok ne odemo na tamo. Iz cvijeta života sinoć sam otkinula tek izrasle latice i htjela ih baciti pred tebe. Zastala sam. Kompas nije pokazivao u tvom smjeru i okrenula sam se tamnoj strani duše… Kako se lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane tame. Volim tamu, jer oči duše su mi preosjetljive, a ružin grm još uvijek skriva tajnu paukove mreže u koju me upliće zov divljine. Iz unutarnje vatre života izronio je moj crni Mjesec i zacrnio zelene livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod mog balkona. Suoči se, Shadow, sa sobom i prestraši se tog suočavanja! Kao krug svega, osjetila sam se opet poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj beznađa, opet sam stavljala na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtala novi pravac toka rijeke života. Ne bih se željela više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne mogu zaboraviti taj osjećaj destrukcije kad sam iza ogledala ugledala – svoje lice. To nije bilo moje lice, to je bilo lice mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa mojom dušom, to je bio netko koga ne poznam. Je li to podsvijest poslala čudne poruke? Jesu li moje oči bile kao žute zmijske oči koje su se ogledale i zadavale mi ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio put bez povratka da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i prekrila sve sa svojih sedam plavih velova. Skinula sam sinoć taj sedmi veo, ali ne do kraja… Sve je počelo kad sam Vanessi napisala, da se kad-tad moram početi suočavati sa svojom santom leda…Nisam ti, dragi, mogla reći sinoć, nisam mogla staviti taj crni prsten na svoju ruku…Morala sam to drugačije napraviti, ali odabrala sam najgoru opciju – destrukciju i autodestrukciju. Znam da ćeš mi pomoći u lišavanju ovog tereta, znam da ćeš biti mekan i podatan kao ova noć što dolazi, zham da ćeš iz čistog etera izbiti onu slatku šifru mog imena i pokazati mi pravi smjer. Znam, dušo duše, da ćeš to učiniti, jer jedino si mi ti vjerna – moja duša, koja tihim cvrkutom briše tamnu tamu i ovaj raskol u meni pretvara u most do mene same. Na teži način uvijek dobivam život… Na onaj surov i težak način učim sebe o sebi. I onda kad svoje tijelo darujem Zemlji, znam, neće biti uzalud. Mogu reći, pogledala sam sinoć iza ogledala, suočila sam se sa svojim demonom u sebi i pozdravila ga jutros opraštajući mu što sam mu dopustila da me zavede. Otkrivajući svoje pravo lice, skidajući veo po veo tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidim plavo nebo, u svakom velu vidim šansu za izlazak sa mračnog dna ponora. Ta istina, koju oblačim kao odjeću duše, uvijek me spasi od mene same… Vani ljeto caruje u svom sjaju, tvoj zlatan prsten na mojoj ruci daje mi putokaz da se uvijek trebam suočiti prvo sa sobom… Kad se suočim sa sobom, sve drugo će se izbalansirati samo od sebe, jer jedino sebi ne mogu lagati, jedino sebe ne mogu poricati, jedino sebe ne mogu skrivati – od sebe same. Kad bih to učinila, ja onda nisam ja, ja onda nemam sebe i tad je život bez smisla. S radošću i tugom pozdravljam ovo ogledalo života koje mi je pokazalo taj tren – mene onakvu kakva nikad više ne želim biti.