Od prvih početaka hoda ljudskog bića kroz povijest provlači se ideja izgubljenog raja. Rajskog vrta u kojem je prevladavao savršeni sklad među svim bićima, gdje nije bilo mržnje, zavisti, rata ,sukoba, siromaštva. Tek je engleski filozof Tomas Moore ovu vječitu težnju ljudskog roda uobličio u mitski otok Utopija, gdje je vladao savršeni sklad, koji naravno nikada nije postignut zbog nesavršenosti ljudskog roda. Kao i mnogi do tada, a i kasnije, Toma Moore je zbog svoje vizije izgubio glavu. Ništa čudno, i današnji ljudi koji sanjaju ovakvu idealnu stvarnost uvijek su gubitnici.....

Živio jedan mladić, pun ideala, koje su poticali njegovi roditelji. Od djetinjstva su mu govorili da mora stalno učiti, širiti svoje spoznaje, jer znanje je najveće blago na zemlji. Mora biti pošten i istinoljubiv, pa i do razine vlastite propasti, jer poštenje je najveća vrlina koja resi čovjeka. Upijao je njihove savjete, stekao golemo znanje,nikada se nije okoristio onime što nije bilo njegovo. Često puta je dao svjedočanstvo istini na vlastitu štetu, nije htio zatajiti uvjerenja, pa koštalo ga to i karijere, koju su gradili njegovi kolege, istina s puno manje znanja, ali prilagodljiviji i podobniji, shvatio to svatko kako mu drago. Postao je priznati stručnjak u svom poslu. Uvijek je bio postrani, drugi su se gurali naprijed, ali kada je u nečemu zagustilo, pitalo se njega – pa on sve zna. Vjerovao je u svoju sretnu zvijezdu, ta roditelji su mu rekli – samo znanjem i poštenjem se ide naprijed. Život mu je bio pun teškoća, od neimaštine, do poniženja kada su mu natovarili poslove daleko ispod njegova nivoa. Ali uvijek se tješio, kad- tad ostvarit će se moj san. A sanjao je normalan i miran život, pun razumijevanja s okolinom, suradnicima. U najtežim trenucima na poslu, kada je mislio da će „puknuti“ tješio se svojim snom, vizijom male bijele vile na obali mora, u velikom parku, u kući stilski namještaj, tisuće knjige koje je baštinio od predaka, a i sam sakupljao čitav život. Znalo je biti dilema, kupiti nove cipele ili knjigu koja mu je baš zapela za oko; prevagnula je gotovo uvijek knjiga. Volio je antikvitete, sakupljao ih i restaurirao. Sanjao je život na terasi kuće na morskoj obali, pokraj njega amfora, na zidu umjetničke slike kojih je sakupio na stotine, čita sve što nije stigao tokom radnog vijeka, piše povijest o ljudima i događajima ,što pretrpan obavezama na poslu nije uspio. Imao je viziju jednog normalnog, građanskog života, uz svoju ženu, koju je volio i poštivao i u kasnim godinama, još uvijek joj se divio, iako ih je prošao mladenački žar. Mislio je, intelektualac sam, nisam potratio život uzalud, radio sam , stvarao, nisam nikada težio gomilanju imetka, ali imam pravo na dostojanstven život u starosti.

A onda se prilike stubokom promijeniše. Mirovina je stigla jednostavno prebrzo, ali o njoj je uvijek i maštao. Samo, nastupila su druga vremena, vremena grabeža, nepoštenja, licemjerja, najednom pošteni minuli rad nije vrijedio ništa, imao si onoliko koliko si zgrabio. Tehnološka civilizacija je pomela sve humanističke znanosti, više ne vrijedi poznavanje klasičnih jezika, kulture, umjetnosti, najvažnije je kakav imaš mobitel. i-pod i slično. Tko više mari za knjige, umjetnička djela, ta bitnije je u dnevnoj sobi imati veliki plazma televizor. Sve je ionako potrošna roba, svakog dana stižu nove elektroničke igračke za odrasle, a staro se baca. Sve vrijedi samo toliko dugo dok mediji ne objave da je in imati novu tehničku spravicu, tko se više zamara s tamo nekom starudijom.

Otišao je s punim radnim stažem i bez dana bolovanja u mirovinu intelektualca, koja je u skladu s novim društvenim okolnostima bila zapravo milostinja. Jer tko da cijeni tamo nekog humanistički obrazovanog tipa što je odgulio radni vijek.

I onda se san raspršio, nastupila je kruta stvarnost. Mirovina pokrije režije, a za život ostane, e to je veliki upitnik. Česti su dijalozi sa ženom koju i dalje izuzetno poštuje, ali osjeća i neku grižnju savjesti što joj nije mogao pružiti bolju starost, u stilu – draga, hladno je u kući, da malo pojačamo grijanje. Dragi, zamotaj se u deku, ne smijemo potrošiti više od planirane količine drva, jer ako hladnoće potraju, smrzavat ćemo se. Ili, draga, molim te priredi mi košulju, sutra idem doktoru. Dragi, ne možeš ići sutra, nazovi i odgodi, jer jedina dobra košulja koju imaš je danas oprana i neće se osušiti do sutra, a znaš da u onoj trošnoj ne možeš ići. Dragi, danas je za ručak opet zelje i krumpir, dobila sam ih ispod cijene na placu jer su već bili uvenuli, prošli su, ali uspjela sam nešto izvući iz njih. Znaš da nam nešto bolje nije dostupno. I tako dalje , i tako dalje.

San o mirnoj i dostojanstvenoj mirovini je postao Utopija. Shvatio je zašto je dobri Toma Moore izgubio glavu promišljajući idealni svijet. Ali Toma Moore je bio u prednosti, glavosjek je trajao tek trenutak, a ovo se pretvara u dugotrajno umiranje. Sjetio se riječi jednog svog starog prijatelja, koji je davno prije njega napustio ovaj svijet. Dok je umirao rekao mu je – smrt nije ništa, ali umiranje je teško ..........