Nekad davno, ili možda i ne tako davno nismo se ni pitali trebamo li kome pomoći. A sada, bojimo se usuditi nekome pomoći.Zašto?

Kao da smo tada-nekad prije- nekako bili svi jednaki ili barem blizu jedni drugima.Ili smo svi podjednako imali i podjednako trebali. I dok za sebe nismo trebali puno mogli smo vidjeti da i drugome treba. Zatim se dogodilo neko čudno čudo i odjednom jedni imaju previše , a drugi premalo. Pa baš ti koji imaju dosta hoće još više i ne odriču se ničega svojega, a ti koji gotovo nemaju ništa , još manje dobivaju jer nemaju od koga.

Za pomoć i ljubav prema drugome ne trebaju nam bodovi na nekoj listi, ne treba nam ni mjesto u raju.Samo odlučimo to napraviti- ne da bi netko pomogao jednog dana nama, nego bezuvjetno, pomoći isljučivo jer to netko treba .

Jer uvijek netko treba i mi smo nekad taj netko i uopće nije važno tko i kome i zašto.

Jedino pravo zašto je ono zbog kojeg to ipak ne činimo

sami ,bez nagovaranja i čekanja.

Ili smo malo oglušili ili krivo skrenuli ili baš tu i želimo biti. Kad misliš da tebi ne treba pomoć, čini ti se da ni drugome ne treba, ustvari nije te ni briga za nikoga. Tko je on i zašto bi ti gubio vrijeme na nekakvo pomaganje i još k tome besplatno.Jer vrijeme je postalo novac i počinješ misliti da ga ne smiješ gubiti.

I tako sve dalje krivo misliš i živiš u svom krivom osjećaju sigunosti, valjda negdje gore ,gdje misliš da si nedodirljiv i bez potrebe za nečijom pomoći.

Istina da bi tako možda bilo dobro, ali sigurno ne bi bilo u redu. Samo mi smi već davno zaboravili što je pravo, a što krivo jer mislimo da svatko ima svoje pravo na svoju pravdu.I kao da nam više nitko ne treba, dapače čak nam i smeta u našem malom carstvu.

Ti ne diraj mene i ja neću tebe, mislimo dok nama ide.

Kad padnemo s oblaka iluzija i kad se sruši naša kula od pijeska-evo i nas među žive i jadne.

I što nam preostaje nego shvatiti da si moramo pomagati  jer će nam biti lakše i osjećat ćemo se bolje.Sigurno ćemo i lakše zaspati znajući da je onom našem prijatelju, susjedu ili čak neznancu dobro.Zašto bismo i kako bismo uopće mogli biti dobro ako znamo da nekome u našoj blizini nije dobro, a mi mu ne želimo pomoći.

Zar čovjek nebi trebao biti sretan ako je i onaj drugi -bilo koji čovjek sretan.Pa ne želi valjda netko graditi sreću na tuđoj nesreći.Ako nekog ludo ne volite, to ne znači da ga morate mrziti ili ignorirati kao da ne postoji. Jer i on će tako mislilti o vama , a tome nikad kraja.

Raspletite sami taj čvor ako možda oni ne mogu ili ne žele, netko mora biti prvi.

Probudimo taj osjećaj pripadnosti ljudima i naše povezanosti jer svi smo mi tako mali i tako jadni makar nas toliko ima. I svi moramo naučiti pomagati drugima pa makar se nekad  baš u te ljude razočarali. Jer ako oni ne shvaćaju da da ste im od srca pomogli - znači da im stvarno treba pomoć. A vi nemojte ni tada odustati jer sigurno smo stvoreni da se međusobno pomažemo.

Samo ponekad skrenemo s puta, razoznali i izgubljeni u ovome svijetu, ali važno je na kraju vratiti se pravim putem-putem srca.