Uskršnje popodne. Sjedim na rubu nadgrobne ploče moga sina, brojim već treći Uskrs bez njega. Sjećam se svih tridesetidevet uskršnjih praznika, obitljskog okupljanja, sjećam se vremena kada je vjerovao da zeko nosi poklone i kada je sav sretan u uskršnja jutra tražio zekine darove u travi.

Na groblju sam samo ja, sada bi mi odgovaralo ime Tuga, jer tu nema nade u uskrsnuće u oporavak u pozitivne promjene.

Osjećam se kao da sam ponovo u školi, školi koja uči kako živjeti dalje, a strah me je da ću ovo gradivo teško naučiti, da ću na tom ispitu stalno iznova padati.

Radni vijek sam provela kao matičar, i kuda kog svrnem pogled po groblju tu su “poznata lica”, na žalost  oko groba mog sina su grobovi mladih ljudi. Neke sam od njih vječala, neke sam upisala u knjigu kad su se rodili, a sad su svi samo nijemi svjedoci da sve ima kraj, da sami i nemamo izbor kada i kako ćemo otići. Tu proljeće ne donosi procvat, ne buja, nema životnih sokova.

Od mog sina imam tek čuperak kose, prelijepe uspomene, preveliku bol i ponos i zahvalnost što sam imala sreću i čast roditi i odgojiti dobrog čovjeka.

Često se viđamo u snovima, baš onako kako sam mu obećala kada sam posljednji put pomilovalo zauvijek usnulo lice. Možda su snovi tek moje želje da ga vidim, ali sam ipak sretna svaki puta kada ga sanjam,  jer u snovima zapravo “razgovaramo” onako kako bismo pričali dok je bio s nama.

Jutro nakon sna je sreća što sam ga vidjela i ponovo tuga i očaj što je sve san, sve je sada samo fikcija, jer njega stvarno više nema.

Zato volite svoju djecu, uživajte u svakom trenutku s njima, to je najljepše što čovjek u životu ima.

PS Imao je veliku ljubav za golubove. Za vrijeme sahrane na kraja povorke uzletio je bijeli golub, preletio cijelu povorku i vinuo se prema nebu. Zato je ova slika uz ovaj tekst.