Ah ta usamljenost....
Zakuca na vrata svakom od nas,
kada - tada.
Sramežljivo pita može li ući
pa se udobno smjesti
u neki tvoj kutak u žalosnoj duši.
Sasvim polako, bez imalo srama,
ona sa tobom polako zavlada.
Golica i dira , baš to nju briga,
da li to boli i kako ti tada.
Pitanja niže jedno za drugim,
želeći znati sve,
ama baš sve što te muči.
Neda se tebi o tome pričat,
ionako dosta jada
što ponekad teški ti dušu pritisnu
da bi polako, a onda sve češće
i poneku suzu na oko stisli.
"Ništa ne brini,
to muči me sada."
Al sada zaboravi vrijeme,
pa odjednom postane sutra,
i tako svakog slijedećeg jutra.
Klupa u parku odjednom zamijeni
onu samoću iz stana.
Put do nje je dugi i pust,
vidjeti možeš tragove svoje
što vuku se vuku za tobom
bez imalo straha.
Neko mi reče: "To On te nosi!
Ne brini, nisi sama."
Tad počneš razmišljat:
" Što znače te riječi?"
i važeš potiho:
" Jesam li ili nisam sama?"
Korak po korak klupi si bliže
što čeka negdje već jako stara.
Na njoj su neki sjedjeli sate,
kad zbrojiš ih skupa,
zaboraviš na se.
Mislima oni preli su čipku:
" Ima li utjehe za me
kad legnem u sitne sate?"
Ako se sjedneš na jedan kraj,
ostavit ćeš mjesto
za nekog tako
što potrebu ima da odmori dušu
i sjedne na onaj drugi kraj.
Razmak na klupi što vas odvaja
mjesto je jedno
što čeka još jednog
da sjedne sa vama.
Tišinu tad dugu prekinu riječi
jer riječ je tu
da dušu liječi.
A zna se kakve su riječi.
Jedna po jedna nižu u priču
tražeći susret
na tom istom mjestu
možda već sutra za novu priču.
Usamljenost se tada
počne meškoljit i pita:
"Što je to s tobom, zar me ne čuješ?
Meni je dosadno sada."
"Pa zar ne vidiš?, odgovaraš tada
"Ja više nisam sama!"