Smrt za mene ne predtavlja kraj,to prijelazni oblik u drugu dimenziju postojanja,tako da uoće ne osjećam tugu za onima kojih nema,jer znam da ćemo se sresti opet na nekim drugim ravnima.
Ovaj prilog nije tužna balada,pokušala sam zamisliti kako bih željela da to izgleda onda kada dodje i taj trenutak i ovo je rezultat.
Danas sam tako stara...
Danas su na moja pleća
Legla sva sjećanja i sva
Težina mojih postojanja...
Danas promatram zvijezde
I osjećam polako
Da sam na putu kući...
Danas spremam kovčege
Svojih uspomena,
Sva moja stradanja
I sve moje male radosti blijede.
Radosno se predajem svitanju
I jedino što preostaje
Je reći zbogom
Ovom životu ovdje.
Ispunio je svrhu,
Svi dugovi su isplaćeni
I samo je pitanje trenutka
Kada ću leći na krilo andjela
I biti tamo gdje je moje srce.
Blistavi trag jutarnje rose,
Toplina sunčeve zrake na mojoj kosi...
Poljubac drveću,travama,pticama u letu,
Poljubac usnulim leptirima na livadama
Mojih sjećanja...
Sneno,sretno,
Konačno ispunjeno...
Putujem kući...