Sunce je već odavno zatvorilo vrata noći, slavodobitno nagoviještajući  novi dan, a još uvijek ogoljena krošnja drveta ispred mog prozora spavaće sobe, protegla je svoje grane poslije buđenja i vrhom svojim zavirila u moju sobu. Prigušena buka izvana dopirala je  do mog kreveta. U perivoju se čula kosilica. Pokušavala je  nadglasati veselog kosa sa obližnje, stoljetne smreke. Ona se od učestalih  vjetrova i oštrih, davnih  zima, savila  poput starice. Neznatno uzdignuta ograda slaba joj je potpora. No ipak, drži se i odolijeva zubu vremena. Pozdravi me svakog dana dodirujući moju glavu u prolazu i prati me šutke sve do kraja perivoja. Ispijajući prvu jutarnju kavu, otvorila sam širom sve prozore udišući jutro, prošetala po stanu i promolila glavu kroz kuhinjski prozor.

Ispod njega,u onom dijelu kuće gdje nam je zajedničko dvorište, a sunce ga prvo pomiluje, na dozvoljenom odstojanju raspoređene su stolice. Na njima svakog jutra moje susjede sjednu, jedna sa knjigom u ruci, druga pred laptopom, treča zatvorenih očiju, naslonjena na naslon stolice uživa u suncu. I ja im se često puta u slobodne dane pridružim.

Predamnom se tada redovito stvori imaginarna slika pustinje i onaj prvi  osjećaj da se nalazim okružene velikom tišinom: nema zvukova, osim vjetra i mog disanja, nepreglednog neba bez tragova na njemu, sunca koje prži i pijeska... Tamo vlada odsutnost riječi kako bi se dao prostor onoj iz Svemira….I ova izolacija nije ništa drugo doli naša pustinja….Tko želi, čuti će govor duše….

Imala sam veliku sreću okusiti čari pustinje, njezinu krutost, mistiku…beskonačnost i tu savršenu tišinu…Tamošnje lokalno stanovništvo vjeruje da je Bog stvorio Saharu posljednju u činu stvaranja, kako bi imao mjesto gdje se može povući na odmor i kontemplaciju, gdje može naći mir i razmišljati o Svijetu koji je stvorio. Ljudi su od davnina prepoznali snagu pustinje i koristili je za svoj duhovni rast. Naša pustinja može biti soba, vrt, livada…planina…sva ona mjesta na koja se možemo povući i biti na trenutke sami sa sobom. I tako, iako u društvu, svatko od nas bio je sam sa sobom...

Ako stavim na stranu sve one strahove koji su se u ovoj izolaciji uvukli u veliki broj ljudi zbog mogućnosti zaraze i njenih posljedica, te straha za vlastitu egzistenciju, rekla bih da smo svi globalno ušli u saturnove sate..dane.. previranja, neki i tuge, a prije svega učenja...I tako..htjeli mi to ili ne , prisilno smo se našli u pustinji.

Za mnoge je to čista tragedija, a za mene neočekivani dar. I razmišljam si ..kako da oplemenim tu pustinju?

Već prvog dana izolacije pokrenula sam dnevnik pod naslovom "Doba korone", u kojeg zapisujem svoju percepciju dana, izmislim priču...priljepim neku svoju fotografiju iz prirode. Svoja razmišljanja razmjenjujem sa prijateljicom iz djetinjstva, sa idejom, da jednog dana uknjižimo naša pisma u jednu knjigu, samo za nas, sa podnaslovom "Putovanje duše". Nevjerojatno kako jedna tema potakne drugu...Ne prođe tako ni jedan dan , bez obzira koliko smo ponekad obje umorne, a da ne napišemo neki osvrt na protekli dan.

A da bih imala ugodno okruženje za pisanje, odlučila sam zasaditi neko bilje u našem dvorištu i napraviti malu oazu, ne samo za mene već i za moje susjede.. Ideja...akcija... Pretumbala sam cijeli podrum u potrazi za keramičkim teglama. Jedna mi je susjeda ponudila i nekoliko svojih koje slobodno mogu prisvojiti , pa sam tako sakupila njih popriličan broj i očistila ih od ostataka zemlje. Izdvojila sam neke od sjemenki čije sam bilje htjela kao prvo uzgajati. Tako se u teglama našao vlasac, zatim kopar, crveni mak (u Švicarskoj ga ne možeš nigdje vidjeti) i još neke druge biljke kojima ne znam ime na hrvatskom. Problem je nastao oko zemlje. Dućani za opskrbu biljaka ne rade, a ja nisam imala ništa u rezervi. Ništa, rekla sam sebi, snaći ću se.

S ruksakom na leđima, naoružana  malom lopatom i štihačom, krenula sam put šume u potrazi za rahlom, mekom zemljom. Dan je bio kao stvoren za šetnju. ..…topao, sa laganim povjetarcem. Negdje sam pročitala da se šumu treba zamoliti za ulazak kako bi prema nama bila darežljiva i milostiva. Tako sam uzela nekoliko suhih grana od kojih sam na puteljku napravila neku vrstu «kućnog praga» i pokucala na prvo drvo kraj puta. To je kao kad dolazimo prijateljima pa pred kućnim vratima prvo pozvonimo najavljujući naš dolazak, a onda strpljivo čekamo da se domaćin oglasi i uvede nas u svoje odaje. Mene je uveo cijeli orkestar ptica koje su svojim cvrkutom pjevale svoju odu radosti. Kao da sam slušala Dvoržakove « Slavenske plesove».

Koja dobrodošlica!

Tražeći pogodnu zemlju osluškivala sam zvukove oko sebe. Negdje duboko u šumi djetlić je marljivo radio,  a vjeverica je pred mojim nosom šmugnula u grmlje da bi se par sekundi kasnije  hitro na obližnji bor uzverala. Nakon duge šetnje, koja je za mene bila čista meditacija, pronašla sam ono što sam tražila, napunila ruksak i pod popriličnim teretom polako se vraćala doma. Sjemenke sam posijala i dobro zalijala vodom. Nije izostala ni molitva kojom sam Univerzum i prirodu zamolila da moje sjemenke proklijaju i procvjetaju. Puna radnog elana nisam se na sadnji zaustavila nego sam išla dalje. Obišla sam cijelo dvorište i čupala korov, obrezivala suhe grane i na kraju očistila od suhog lišća i ostalog smeća kamene kanale koje su uzduž našeg dvorišta i kroz cijeli paviljon .Ne mogu opisati to zadovoljstvo kad sam pogledala djelo mojih ruku.

Divan osjećaj!

A na kraju dana, kada je sunce  svojim dnom dotaklo vrh planine,  ja sam sjedeći na stepenicama u društvu crnog mačka, koji se ispružio tik do mene, otvorila novu stranicu dnevnika.....