Dakle muški dio bračnog para sa pozornice pokušava koristiti svoj mikrofon i isti ne funkcionira. I opet i opet.

Zaključak: muškarci imaju problema sa komunikacijom.

Ona mu nudi svoj mikrofon - kako tipilno, žena uvijek nudi pomoć u komunikaciji, čita knjige za poboljšanje veze i "radi" na vezi.

On odbija taj njen mikrofon jer pogadjate - bude njegov već profukcionirao.

Uglavnom otišli smo iz znatiželje i uz dogovor da smijemo u pauzi.

Veza je samo ogledalo nas samih. Ako je veza u kaosu - to je nažalost ono što se tog trena dogadja u nama.

Pričali su otvoreno o preljubu, gubitku posla, o tome kako se i lako i brzo izgube partneri u onome "mama i tata". Na pozornici nije bio nikakav metero muškarac. Običan muškarac sa svakodnevnim problemima.

Nastala je spontana i zanimljiva diskusija. Mogli ste ih pitati što ste htjeli. Muškarcima u prostoriji je njegov dio iskustva bio vrlo vjerodostojan i autentičan - uglavnim svakako više nego da je o tim muškim iskustvima pričala neka žena.

Krize imate jer one nešto donose. Naime iz njih se najbolje uči. U krizi se mijenjate ili najbolje ili nagore - upravo to odlučujete sami.

Što to znači kad on nakon večere radije igra igrice nego razgovara s vama? Ili kad ona radije na forumu provodi večer umjesto da se s njime mazi, pa nisu se čitav dan vidjeli!

Iza svega toga se krije ista potreba. Potreba popunjavanja praznine. Ili zadržavanja iste. Bijega od nje.

Mi smo imali problema i to puno, sada ih više nemamo. Jer da ih imamo ja prva ne bih išla na ovakve seminare jer bi mi sve bilo prebolno i previše osobno.

Sad to možemo jer smo na čisto sami sa sobom. A to nismo jer smo čekali da se onaj nasuprot nas pretvori u savršenog partnera kako bi zaslužio našu preuzvišenost. Nego jer smo bili dovoljno odrasli da si priznamo da svatko nosi dio krivice.

U državi u kojoj živim se godišnje razvede preko 200 000 parova. Nimalo optimistična brojka.

I dalje mislim da je lakše pobjeći. Teže je ostati.

Teže je reći kriva sam i ja i ja moram upregnuti i ja moram promijeniti dio. Hrabro razgovarati.

Ne, nije veza propala jer ste vi savršeni dobili pogrešnog tipa, jer ste imali loše djetinjstvo ili jer imate loš posao. Veza nije kriva što imate krizu.

Krizu imate jer vam je sve drugo postalo važnije od nje. Jer ju više ne živite.

Jer vam je važnije otići na kavu, po spizu, visiti online nego isključiti sve i biti s njim. Ne sa djecom tu večer, ne sa susjedima, ne sa ekipom. S njim.

Kad ste zadnji put svjesno odvojili sat, dva za vas? Isprika ima i dovoljno. Meni ih ne trebate pisati. Nego isključite kutiju i okrenite se zaista bitnim stvarima u životu.

Žene čitaju knjige samopomoći, a muškarci misle da bas čitanje istog samo pogoršava čitavu stvar. Knjige napune ženi glavu glupostima i eto još problema.

Prekinite forsirati literaturu. Forsirajte razgovor.

Žene - vrijeme koje potrošite na te silne knjige za poboljšanje veza i na kraju budete frustrirane jer on opet to ne čita, radije utrošite na šetnju udvoje.

Može li jedna te ista žena/muškarac biti zanimljva nekome čitav život? Može.

Ako rastu oboje. No ako čekaju da ih onaj drugi "zabavlja" i popunjava njihove rupe da, biti će drugima i naporni i dosadni.

Lakše je naći novog partnera, novi posao, nove frendove. Teže je razvesti se od pogrešnih očekivanja i ponašanja.

Svi tražimo krivicu u drugome. Umjesto da se zapitamo - koja je moja uloga u svemu tome? Nikad ne griješi samo jedna osoba.

Ja volim sredjene odnose. Sve u fasciklima. Po datumu boji i važnosti. Pospremljeno. Strukture.

On tendira neredu. Zameće i stvari i termine.
I naravno - zametnuo je i mene sa strane.

Davno prije početka ovog bloga, davno.

Uvijek ispod površnih svadja stoji nešto dublje što nas zapravo smeta.

Recimo lik koga znam (bivsi muž jedne prijateljice) gomilao je stvari i stan je bio zakrćen kramom, isto je i u psihi bio spor, nepokretan. A ona želi malo namještaja, kojem bi stalno mijenjala položaj, želi disati, dinamiku,.I svi znamo da interijer nije to što je bio njihov problem.

Da, lakše je reći. On je bio problem. Ja? Ja sam o.k.

Ali istina je uvijek negdje izmedju.

Iz publike se javila žena, mama troje djece, bila je 20 godina u vezi a od toga 15 u braku i saznala je prije 2 mjeseca da je muž na odmoru imao aferu. I sad živi kod te afere. Žena je dobila slom živaca i za djecu se nema tko brinuti. Pitala je što i kako dalje?

Autor je autentično pričao i o svom vlastitom preljubu. Prije 5 godina. Kako se osjećao kad je varao. Zašto je varao.

Što je tad trebao od te druge žene a doma nije dobio? I ne, ne svodi se sve na seks.

Zasto je bilo lakše varati? Kako se osjećao dok je sjedio na 2 stolice?

Zanimljiva večer. Nisam još nikad dosad čula da netko (točnije muškarac) tako otvoreno govori o prevari i zašto i kako. I kakve bajke oženjeni ljubavnicama pričaju. I kako NE misle to sto im obećavaju.

Ali da tako na zaista lak način dobiju žensku. Koja vjerojatno i sama ima manjak samopouzdanja inače ne bi pristajala na mrvice i ne bi vjerovala u laži, za koje oboje od početka znaju da to jesu samo se prave da vjeruju.

Afera je odvraćanje misli, zanimacija. A poznato je da muškarci kad imaju problem radije igraju igricu ili idu na sport i tako zapravo pasivno razmišljaju o problemu, dok ćete rijetko naći ženu koja u miru čita časopis ako joj se prije sat vremena dogodilo nešto ružno ili potresno. Žena baš tada ima potrebu za komunikacijom, zove frendice, piše mailove, radi sve kako bi se maknula sa mrtve točke. Muškarac se ponaša upravo suprotno i baš zato ne voli naša pitanja "što ti je" kad ušuti i povuče se. A svima nam je jasno da ima neki problem a još nam je jasnije da nam on to tad tog trena neće reći.

Dakle afera je zanimacija koja odvraća od bavljenja bračnim problemima. To je ventil.

Na to se nadovezuje supruga, ko-autorica i kaže da je tad imala slom živaca i zavrpila na psihijatriji. Jer ova druga je i mladja i mršavija i ljepša a sad eto ima i njenog muža.

Moram reći da je bilo hrabro da baš oni parovi koji jesu trenutno usred neke krize, ustanu i naglas govore o svojim problemima.

Poštambiljani smo iskustvom naših roditelja. Čak i ako to negiramo. Ali to UTJEČE na naše veze.

Razočaranja naše majke nosimo i mi u svoj brak. A tako i tudje probleme tamo gdje im nije mjesto.

Zapitajmo se - sto činim za sebe? Činim li uopće nešto? Kako se osjećam pri tom? Što mi čini dobro? I zašto si više toga ne činim?

Onda je onoj iz publike koja je iznenada ostala sama sa troje male djece odgovorio nepoznati muškarac iz publike. Koji nakon 20 godina braka, ima ljubavnicu. Zadnjih pola godine. I želi se rastati.

Pokušao je sve od bračnog savjetovanja do u Njemačkoj vrlo popularne metode kod obiteljskih problema tkz. Familienaufstellung  gdje se radi uz pomoć figurica/simbola pojedinih članova obitelji i pokušava se povoljnom konstelacijom figura (ma ćitava je to znanost koja se u medjuvremenu studira 9 semestara) utjecati na stvarne odnose unutar odredjene obitelji. Druga verzija je da cijela obitelj dodje kod terapeuta i da se sami u prostoru postave u poziciju unutar vlastite obitelji. I onda se polazeći od tog rasporeda kreće u terapiju.

Uglavnom sve je to tip isprobao i dalje se od postojeće supruge osjeća nerazumljeno a od ljubavnice vrlo, vrlo razumljeno. Ne zna što da radi. I šlag na kraju. Kaže moja još supruga sjedi upravo do mene.

Malo je reći da sam ostala bez teksta. I da mi baš takve krize nismo imali. Tj. nije bilo trećeg. Mislim da je mnogo teže riješavati probleme sa trećom osobom koja nam na nozi visi. Da se razumijemo, uopće se ne zalažem da ostajete u braku gdje vas se bilo fizički bili psihički terorizira, od takvih partnera bježite koliko vas noge nose, njih nek popravlja netko drugi. No dobar dio razvoda nije baziran na tim razlozima nego na tome da smo postali ravnodušni, nemamo si više što reći, čak se više ni ne svadjamo.

I onda idete u ponovnu potragu za pravim/pravom. I tako dugo dok razloge raspada prošle veze nosite u novu i te buduće veze će se raspadati prije ili kasnije.

Iz zapravo ISTOG razloga. Jer problem niste riješili kad je trebalo.

Nedavno je na kavi i razgovoru bila jedna prijateljica koja godinama upoznaje jednako smušene i jednako iskorištavajuce muškarce. I nikako ne želi priznati da je dobrom dijelu tog problema i sama pridonjela. Tek kad ona promijeni neke svoje stavove, tek tad će biti otvoren put za normalne muškarce.

Često se ljudi rastaju i ponovo žene da bi se nakon 4-5 godina u novom braku pojavili isti problemi. Iznenadjuje vas to? A zašto?
Mislili ste da će sa novim gospodinom savršenim nestati VAŠI problemi?

Nije li to naivno?

Problem ne nestaje, on se riješava.

A onda se javila i ta "još" supruga. Čijoj se hrabrosti divim. Jer te večeri nije znala koga ce njen muž izabrati. I pokušava spasiti brak i kako oboje kažu lijepih 20 godina (ili barem zadnjih 18 lijepih, ipak je negdje problem morao početi i obično isti ne počinju preko noći) iako zna da će muž i tu noć spavati kod ljubavnice.

Ja to ne bih mogla. Bila bih previše ljuta, povrijedjena i tužna. I ne bih imala snage o tome pričati nepoznatim ljudima. Kaže da depresivna osoba ne osjeća ništa. Odustala je od svih osjećaja.

I obrnuto. Kad ste o.k. - osjećate intenzivno i u svoj punini.

A to znači biti sa sobom. Maknuti se od mailova, tv-a, mobitela, surfanja. Pokušajte. Svaki dan samo sat vremena. I pogledajte nakon tjedan dva što vam je to donijelo.

Možda upravo i suočenje s problemima od kojih ste i bježali pribjegavajući svoj toj zabavi. Ali suočavanje nije i početka problema. Nego početak riješavanja istog.