Tuga ne zna za dane i sate.
Naprosto dođe kad njoj to paše.
Ne pozna bontona, ni lijepih riječi.
I nije došla da te utješi.
Ko nepozvan gost ona uleti,
zatvori vrata, u hipu se smjesti.
Prije nego li shvatiš što se to zbiva,
bez pitanja, već se u tebi udomila .
Ona je tu samo iz jedne namjere.
Da potrese i najčvršće temelje.
Da ubode u srce do samog kraja
i pusti rijeku suza da teče i virove stvara.
Iz dana u dan ona ti crpi snagu,
potapljajuć nadu, tvoju jedinu lađu.
U jednom trenutku , zavapiš,
kroz jecaj, u očaju:"O Bože, što sada?"
Niotkud glasa,samo mukla tišina vlada.
Brod u daljini plovi, ne vidiš spasa.
Toneš polako u tunel, zlokobni, sivi
a svjetlo samo je točka gore, na površini.
Slike se vrte ko film na vrpci, u nizu
život od malih nogu do sada, po redosljedu.
Ne vidiš ništa, samo dubinu tamnu,
a sve sad ovisi o jednom jedinom,tvom dahu.
U vrtlogu vira što vuče te dolje,
zasvijetli iskra, plamenčić zatitra.
Ne dolje, sine ti tada,već moram gore
na izlaz, u svjetlo ,što dalje od mraka.
Al kako? Sa jednim atomom zraka?
Ne brini, tu ruka te čeka, njega Nevidljivoga.
On će te vodit, samo hrabro, bez straha.
Tko vjeru ima, njemu je svaka, i najdublja voda, do pasa.
Samo pogledaj, gore, visoko.
To nebo se plavi,i sunce se smije, a voda talasa.
A tuga? Gdje je ona sada?
U presušenim suzama nekog dalekog oceana.