Jutro. Zrake sunca igraju se na površini Miljacke. Stojim na Latinskoj čupriji i usredotočujem se na šesnaesti vijek kada je ona izgrađena. A onda misao obnavlja događaj sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda  i njegovu suprugu Sofiju. Njihova iznenadna smrt pri prijelazu upravo tog mosta, povod je za početak prvog svjetskog rata koji je nemilice redao mnoge smrti po svim mostovima, ulicama i putima, krojio crne sudbine krivima i nedužnima. Krvoločno i osvajački kao i svaki rat.

 Sarajevo je uzavrelo, ulice su postale bučne, promet gust, a ja sam se zaputila u srce starog Sarajeva, povijesni i kulturni centar grada, sve do javne česme Sebilj. Putem sam se zaustavila i ušla u katedralu Srca Isusova, prvostolnicu Vrhbosanske nadbiskupije, izgrađenu u neogotičkom stilu. Izvana je obložena bijelim kamenom, a dva visoka tornja uspinju se u visinu kao da žele dohvatiti nebo. Katedrala ponosno i prkosno stoji u središtu grada, a njena unutrašnjost ostavlja me bez daha. Stakleni vitraji, dekorativni murali, freske, velika rozeta iznad orgulja, glavni oltar i bočni oltari doimlju se veličanstveno. U meni je zaigrao osjećaj Božje prisutnosti, srce se nadimalo u prsima tražeći prostora za sve te dojmljive ljepote oživotvorene kreativnošću ljudskog uma i ljudskih ruku koje su po uputama i poticajima iz najdubljih dubina stvorile ovu duhovnu čaroliju. Božji dar na djelu. Mirnoća i tišina izviru iz svakog kutka ovog svetog mjesta. Tjeraju me da ponirem, duboko, dublje, sve do izvora, a onda se podižem visoko, više, sve do svemira i grlim prostranstva Božjega kraljevstva. Ushićena, treperava, ispunjena. Kako da se prizemljim pod težinom tako jakih emocija?

 Vrijeme teče, ushićenje u meni i dalje se njiše, no ipak krećem dalje, u stari židovski hram – Muzej Židova. Ljubazan prijam, izložene knjige i dokumenti govorili su o dugogodišnjoj prisutnosti Židova u Sarajevu i njihov doprinos cjelokupnoj kulturi toga multikulturalnog prostora. Aškenaška sinagoga, jedina aktivna sinagoga u gradu, u fazi je rekonstrukcije.

 Stara je pravoslavna crkva zatvorena. Unikatna zbog netipične arhitekture, ona čuva veliko blago u vidu svetih mošti i raznih relikvija. Zbog nemogućnosti otkrivanja njene posebnosti,  promatram ju izvana i zamišljam unutrašnjost koja mi nije dostupna. A predmet je moje ljudske znatiželje. Žalosna krećem dalje i slijedim turističkog pratitelja.

 Ulazimo na najpoznatije sarajevsko šetalište, ulicu Ferhatija koja počinje od Vječne vatre i  nastavlja se građevinama austrougarskog stila gradnje s obje strane. A onda se odjednom susreće sa svijetom orijenta. Zaustavljamo se na česmi, napijemo se vode. Velika gužva. Baščaršija. Miris čevapa, kajmaka, piva, kahve. Sarajevske zanatlije svojim rukama pred prolaznicima izrađuju razne predmete i suvenire. Širi se duh prošlih vremena.  

 Po dolasku u hotel opuštam se na balkonu. Lagani povjetarac zapliće se u kosu i ugodno me rashlađuje. Noć se polako spušta, a iz minareta u blizini koji se diže do neba, mujezin dozivlje na molitvu. Na recepciji hotela Halid Bešlić pjeva:

 

                                    Jednom si rekla, nisi porekla

                                    da sam za tebe jedini

                                    mene si zvala, a srce dala

                                    drugom da ga isprosi

 

Pjesma je to o neizmjernoj ljubavi između siromašnog mladića koji je ukrao dijamant i poklonio ga svojoj ljubljenoj. Dijamant je bio ugrađen u jedan od stupova mosta preko Miljacke. Stih „ko bi rek'o čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnese, da ne mogu tebi doć', da ne mogu ulicom ti proć'“ – oslikava koliko su mostovi značili ljudima.

 Iz jutarnjeg sna budi me pjevanje mujezina koji će pet puta dnevno pozivati na molitvu. Visoki minareti predstavljaju simbol postojanosti, uzvišenosti, stremljenje k duhovnom. Kroz vjekove bili su rušeni, paljeni ali i obnavljani. Uzbuđena sam, danas prvi puta ulazim u džamiju. U programu je Husrefbegova, ali i još neke. Preuzima nas domaći voditelj i vodi na dugu stranu Miljacke. Ulazimo u uredno dvorište na sredini kojeg je mala fontana, zdenac, česma, što li već? Tu, samo neki, ritualno peru noge, žene maramama pokrivaju kosu, cipele odlažemo u drvene police uz ulaz u džamiju. Ulazi se sa desnom nogom, a izlazi s lijevom. Sve je tiho, mirno, džamija prostrana, pod prekriven tepisima. Nema slika svetaca niti oltara. Jedini ukras su arapska kaligrafija i ornamenti. Rešetkama je odvojen prostor za žene, a KURAN se čita sa uzdignute platforme naziva minbar. Bilo je to veliko iskustvo, a u glavi se javljaju usporedbe. U što se vjeruje, na kakav se način prakticira vjera, koliko se ona provodi u svakodnevnom životu. Najedanput sam osjetila teret od toliko novih informacija o kojima nisam imala nikakva saznanja. Napuštajući džamiju, znala sam jedno: svatko bira svoju vjeru ili nevjeru i nitko mu to nema prava osporavati. Najčešće je to ona vjera koju smo naslijedili od roditelja, ili smo je sami prigrlili u teškoćama svakodnevice. Kao utjehu, nadu, zagovor ili zavjet. Svejedno. S vjerom smo bolji ljudi, a pogled na život nam je ispunjen smislom. Poštujem svačiju vjeru, samo neka bude živa i vjerodostojna.

 Puna dojmova ulazim u autobus koji kreće prema zadnjem cilju drugoga dana boravka u Sarajevu, do Svrzine kuće. To je privatna kuća izgrađena u tradicionalnom bosanskom stilu. Danas je muzej bosanske arhitekture u osmanskom  vremenu. Predstavlja kulturu stanovanja gradske muslimanske obitelji s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

 Rano izjutra još jednom odlazim u katedralu Srca Isusova.

Zahvaljujem za sadržajan boravak u Sarajevu i molim za sretan povratak u moju Koprivnicu. Produžim na Baščaršiju, kupujem rahat lokum za prijatelje, suvenire za moju djecu. Popijem jutarnju kavu uz jednu baklavu. Žurim do hotela pred kojim se autobus puni putnicima. Cilj trećeg dana izleta je vrelo rijeke  Bosne, tunel spasa, zaustavljanje u Travniku i posjet kući Ive Andrića.

 Napuštajući centar grada Sarajeva osjetila sam žal. Kako se taj grad samo može zavoljeti…

Odjednom me osupne realnost vidljiva na sve strane. Pod prozorima kuća, u parkovima, na stadionima - nišani i bašluki sa i bez mjeseca i zvijezde. Uspravno stoje i zabjeljuju okoliš. Muslimanski nadgrobni spomenici od drveta, podsjećaju na bijele križeve na vukovarskom groblju. U srcu osjećam težinu. Kao da mi je u njega uboden križ.

 Dolazimo do tunela spasa. Izgrađen je 1993. godine. Dužina mu je 785,5 m, širina 1 m, a visina 1,5 m. Tajno je iskopan pod teškim okolnostima, kroz koji je Sarajevu stizala hrana i oružje. Ulaz u tunel je iz obiteljske kuće, koja je danas pretvorena u muzej.

 Odlazimo na vrelo Bosne, tu prirodnu ljepotu koja dušu oslobađa teških tereta i tužnih misli.

Vozeći se prema našoj Hrvatskoj, kroz prozor promatram ljepote zemlje koja je obogatila moj  unutarnji svijet. Vozač je upalio radio. Kemal Monteno pjeva „Sarajevo, ljubavi moja“. Nakon svega viđenog i doživljenog, više ne pitam je li vjera čovjeku potrebna.

 

                                                                 Ankica Bistrović  (kolovoz, 2012.)