Trebalo bi se to napraviti.To mi je najomraženija rečenica.Ona znači da ja trebam  nešto uraditi i to bez pogovora i odmah. Shvatila sam da je to što drhtim u nekim situacijama vezano uz to trebanje i moranje..A drhtanje ruku, glasa,mučilo me je od puberteta..Sada znam kako ono nastaje.Kad mi netko kaže trebalo bi, ili direktno ,trebaš, ja se  automatski pokoravam,postajem poslušna i spremna to učiniti,ali istovremeno se i bunim,zašto,baš ja,kako se usudi naređivati mi i pobjesnim.Navali adrenalin,ljutnja bijes, svom snagom.I eto konflikta.Pobuna i istovremeno apsolutna pokornost u istom trenu.Kako je naredba dana jasno i  glasno i kod nje nema pogovora ,alternative ni izbora,moram se pokoriti,a istovremeno se bunim.Konflikt se onda manifestira kroz moje drhtanje ruku i glasa.Ja radim što mi je naloženo ali drhtim,drhtim od bijesa koji ne smijem pokazati,i kojeg gutam,jer moram biti poslušna,ni u čemu se ni malo suprotstaviti.

.Sad su mi jasne sve situacije u kojima sam drhtala.Znala sam nekako uvijek da to ima veze s nemogućnošću  izbora i nedostatkom spontanosti.Osvijestila sam dvojnost u sebi, apsolutnu pokornost i poslušnost i bunt koji graniči s mržnjom.Samo se pitam što je i tko je to tko mi daje zapovijed da nešto moram ili trebam učiniti.Pokoravam se jer ako to ne učinim slijedi kazna odbacivanjem,ignoriranjem.To trebam, može reći bilo tko, i ja to uzimam ozbiljno kao da je pitanje života i smrti.Svatko tko mi to kaže izaziva navedenu reakciju u meni.Dovoljno je da me zapovjednički pogleda.Kako se lako može samnom manipulirati.Samo da netko ponovi rečenicu koja je uprogramirana u moj um i ja ga moram poslušati.To treba,to mora, to je „glas roditelja“  u meni,kojeg projiciram na ljude oko sebe i koje privlačim..Koliko sam samo puta čula tu rečenicu, koja se upisala u moju memoriju i sada dozvoljava da svatko tko je upotrijebi ima vlast nada mnom.Ili, izgleda da ima.Moj bunt i bijes koji je uvijek prisutan ,a koji je stvarao simptom kojeg sam se užasavala,drhtavicu u svakoj prilici kad sam trebala nešto pred nekim napraviti ,ustvari me je spašavao od toga da postanem totalna krpa od čovjeka.Zbog te drhtavice izbjegavala sam ljude,naročito one koji bi šefovali,nametali svoju volju i mišljenja,koji bi praktično silovali svojom voljom.Bježala sam od njih glavom bez obzira,usamljivala se,izmicala, tražila svoj mirni kutak u kojem ću biti slobodna.Sam pogled na nekoga izazivao je drhtavicu u meni.jer je on svojim samo meni poznatim načinom signalizirao da nešto očekuje ili zahtijeva,ima neke želje i potrebe koje bih morala zadovoljiti,a na meni je da to učinim.Jedino što sam znala,kad bih to vidjela  bilo je pobjeći.Ali na poslu nije moglo biti bijega.Zapovjedni šefovi,direktori,kolege i kolegice.samo su me okruživali ,a ja bih se tresla kao prut pred njima.Potpisati se pred njima,donijeti kavu,posao koji bih mogla riješiti bez problema, pred njima ,dok me gledaju,nisam bila u stanju napraviti,blokirala bih se..Živjela sam na iglama,u strahu kad će mi se tko približiti,zahtijevati što od mene,poslati me po kavu.Koliko sam mogla ,bježala sam.Ali nije se moglo uvijek pobjeći.Ponekad su uspjeli uloviti me.Bojeći se da će ljudi misliti da sam luda jer se tako tresem,počela sam piti tablete za smirenje.Nije pomagalo Onda sam počela piti alkohol.On je pomagao trenutno.Situaciju bih riješila,ali posljedice nisam mogla trpjeti.Što sam sve radila,kuda sam sve išla,koliko sam knjiga pročitala,neću sad o tome.Ali izvukla sam se.Najviše sam proučavala samu sebe i svoje reakcije,svoje osjećaje.

 Prvo, zaključila sam, moram upoznati taj glas koji mi zapovijeda.Tko je on.?Kakav je on.?Što hoće od mene?.Kad bih se naučila nositi s njim sve bi se promijenilo.On me hoće nadzirati,kontrolirati,biti sam sebi važan,a mene potcijeniti.Hoće da se njegova volja sprovodi.To mu je najbitnije.Sebe uzvisiti, mene uniziti.Hoće slugu koji će ga služiti.Nekoga kome može naređivati.Ono što on kaže tako mora biti.Što zamisli to mu mora biti ostvareno.U svom idealno zamišljenom svijetu baš mora biti tako kako je zamislio.

Moj cilj je osloboditi ga se.Jednostavno otići od njega.Raskinuti vezu s njim.Okrenuti se sebi.Kod svakog njegovog moraš,trebaš, počela sam se pitati kakvo je moje mišljenje o tome.Da li ja to želim.?Da li ja to hoću.?Ima li to ikakve veze samnom.?Malo pomalo počela sam uviđati da postoji izbor,da nešto mogu ako hoću i da neću ako to ne želim.Da uvijek postoji i drugačiji način,drugačiji put.Da postoji uvijek izbor i alternativa..Da uz želje i potrebe nekoga postoje i moje želje,moje potrebe.Da nije pitanje života i smrti napraviti ono što se traži od mene.Da se ne moram buniti i ljutiti,nego da ako to jednostavno ne želim , da je to moje pravo.Nema ljutnje.Da postoji i moj način.Da postoji i moj vlastiti tempo kojim nešto radim.Da sebe počinjem slušati.Čuti što ja sama imam za reći.Kako i na koji način želim nešto napraviti.I vjerovati sebi da ja to znam i mogu i  da to ja  hoću.

Proces je krenuo.Smanjila se ljutnja,smanjila se drhtavica.Ali nešto ipak ne štima.Pojavljuje se krivnja.Ne radim onako kako bih trebala.Radim po svome.A to nije u redu.Ne slušam“ glas roditelja“ i radim po svome.Krivnja me počinje razdirati.Trebala sam,morala sam,da sam…pokušavam izgladiti stvari,opet se vraćam u stav pokornosti i ugađanja,poslušnosti.

Ali krenulo je,ipak..Znam to.Osjećam sve više slobodu.Osjećam da sam sve više zadovoljna,ponekad sretna i radosna,naročito kad  si dopustim raditi na svoj način,onako kako želim i kako mi se sviđa.Glas je još tu,ali znatno je ublažen,postaje tolerantniji,manje strog , zahtijevajući,osuđujući.Postao je mekši,uviđavniji,više mi dozvoljava,a manje zahtijeva,zabranjuje i naređuje.Manje govori trebalo bi,a ja automatski  manje govorim moram.Kad počne s treba,projiciran u nekog, npr.., muža,kolegu,susjeda , udahnem,počinjem duboko  disati,dobro osmotrim tko mi to govori,nastojim ne reagirati automatski,već smireno nastavljam razgovor,šalim se,nastojeći se i tako opustiti i dam si vremena u kojem shvaćam  da ja s njegovim treba ,nemam ništa.Ako treba neka napravi sam,ja s tim nemam nikakve veze.Dam si vremena da razmislim želim li ja to,ako ne želim,kažem,ne ja ne trebam,ne moram i ne želim to.Osjetim mali ubod krivnje,bez nje još ne ide,ali nastojim je prihvatiti i tolerirati.Znam da je to lažan,nametnut osjećaj ,i da ga se moram osloboditi.S vremenom i hoću.

Nastojim biti svoja,nastojim pitati samu sebe što želiš,što voliš,što ti je potrebno.Ohrabriti su u svojim raznim aktivnostima koje me vesele.Pa neka misle da ludujem,da sam prestara,da sam podjetinjila..Znam da nikad nije kasno upoznati sebe,stvarnu,autentičnu,pravu sebe.