Kako ko, kažu "hiljadu ljudi, hiljadu čudi...a ja, ja u virtualnom svijetu tražim prijatelje. Nisam sama, nedavno je neko baš ovako napisao "tražim prijatelje".  Da, mi smo ljudi usmjereni jedni na druge, to je prirodno i to je dobro. Stvoreni smo da živimo zajedno, da komuniciramo, da se slušamo, tješimo, hrabrimo, savjetujemo, usmjeravamo pa i kritikujemo.... Slušamo, kako to lijepo zvuči! Često mi je potrebno da me neko sluša, da me sluša, a ja da pričam, pričam o svemu što mi leži na duši, o onom što me muči, što me boli, o svojim sumnjama, strahovima, problemima, brigama, očekivanjima, radostima , o svemu.  Potreban mi je prijatelj koji mi je uvijek pri ruci, da me sluša, da mu se izjadam, da iz mene izađe ta skrivena riječ koju je teško reći, riječ koja peče i guši... Potrebno mi je i da čujem od prijatelja riječ koja dođe kao melem na ranu, da je smiri, da bol umine... Ljudi smo, i dobro znam da ima pravih prijatelja, ima ljudi koji imaju uši za slušanje i riječi za razumijevanje, za istinu pa makar ona i boljela, kao što neko reče, ali je tada znaš i imaš smijernice za djelovanje. To traganje me je dovelo i na Magicus i tu sam našla nešto posebno. Email i Facebbok nisu zadovoljili tu moju čežnju za izražajem svoje duše, ne mogu tu otvoriti srce sasvim, tu prikazuješ sve ono što imaš lijepo, neke zajedničke interese i stavove. Nisam tu ja cijela niti ima tu onog dijela moje duše koja vapi, koja traga, koja pita i očekuje odgovore i rješenja, koja hoće da se otvori jer zna da još ima ljudi, samo su negdje daleko, negdje gdje ih moje oči ne mogu vidjeti niti uši čuti, ali zato otkriše nešto što povezuje i na daljinu, spaja ljude, duše slične, usamljene i tužne. Mislim da smo obagaćeni tim mogućnostima, mogućnostima da ne budeš usamljen i ako si sam, da imaš nekog ko te čuje, mada ne govoriš i neko ko te tješi mada te ne poznaje, a događa se svima da trebaju utjehu...

I baš to mi se svidjelo u ovom virtualnom svijetu Magicusa, to što si otkriven svima, a ipak skriven iza drugog imena, jer u pravom prijateljstvu ni ime, ni spol, ni godine, ni nacionalnost, ni društveni status, ni izgled nisu važni, važno je ono ljudsko u nama, ona nježna i ranjiva i osjećajna duša koja često prima udarce života pa ostaje bez svjetla i daha i tako iznemogla bauljaći traži izlaz, zračak svjetla i povratak daha. Mi jedni drugima možemo biti anđeli, pravi anđeli, a isto tako i kamen spoticanja, ispit ljudskosti, strpljenja i dobrote...

I ovdje sam naišla na divne ljude, zaista anđele, čiji savjeti ohrabruju i tješe, na pametne ljude čiji su tekstovi bogati izvori mudrosti i smjernica za život. Naišla sam na optimiste, one koji nose uvijek osmijeh i vedrinu, prosipaju riječi radosti i ljubavi i grle te svjetlosnim zagrljajem da se sav topiš od miline. Tu i tamo nađe se i koji nesporazum, koja gruba riječ, obično nenamjerna, poneka kritika, ali je sve to ljudski, ne treba obraćati pažnju na to. I ja ne očekujem da mi svi budu prijatelji, da svi razumiju i vole ono što im moja duša govori, da mi svi upućuju lijepu riječ, ne tražim. Znam da sam našla prijatelje, pa makar mi to bili samo u jednom trenutku misli, u jednoj upućenoj reječi, u jednom svjetlosnom zagrljaju, u jednom podignutom palcu, u jednoj postavljenoj zvjezdici ili srcu. Ko su oni, ne znam i, vjerovatno, neću ni znati, ali znam da su mi dragi kao da se baš poznajemo i kao da smo oduvjek bili prijatelji. Neke sam vidjela na fotografijama i možda sam očekivala da su drugačiji, shvatila sam koliko čula varaju, koliko možemo pogriješiti kada nekog cijenimo po izgledu...

Tražim prijatelje... Znači li to da ih u realnom svijetu nemam?  Imam ih, ali mi se često čini da u meni ima mnogo neizrečenih riječi, riječi koje traže izlaz, traže da moje unutarnje biće oslikaju, da nevidljivo učine vidljivim, da trenutak u vremenu uhvatim i ovjekovječim. Ima li čega da se srami, čega da se boji, čega da skriva? Da se srami, nema šta, sve je ljudsko u meni kao i u tebi,,, Da se boji, možda samo svojih loših misli koje želi da izbriše... Da skriva, nema od koga, jer Bog sve vidi, a ljudi, ljudi su smrtni, ja kao i ti...

Tražim prijatelje, i put mi, vjerujem, pokazuju anđeli, jer ko dobro traži, dobro i nalazi, a dobra ovdje ima, i prijatelja. Hvala vam prijatelji, prijatelji trenutka, prijatelji vječnosti, prijatelji u riječi,u osjećaju, u želji, u misli... Čarobni prijatelji...