Božić je pred vratima. Vrijeme kad svatko pokušava naći svoj mir i provesti te blagdane u miru , veselju, a u meni....OLUJA.To je onaj osjećaj bijesa i nemoći koji već mjesecima tinja u meni i prijeti erupcijom vulkana, a tema mjeseca mi dođe kao naručena na sve to. Imate li još ideala?

Ma kakvih ideala! Kud god se okrenem, svugdje nezadovoljstvo, pritajeni bijes i nervoza, tolerancije ni u tragovima....

Na novom radnom mjestu sam već četiri mjeseca. Probni rok sam hvala Bogu prošla, ali usprkos tomu nisam zadovoljna.Nakon dugog niza godina u radnoj sredini punoj smijeha, veselja i normalnih međuljuskih odnosa, našla sam se odjednom u vučjoj jazbini.Pakao za svakoga tko je imalo tolerantan i spontan.

Pokušavam tražiti uzrok, naći neko riješenje...i taman kad pomislim krenulo je na bolje, lupi me neko sa strane , neočekivano, krajnje drsko, bezobrazno...

Mislima se vračam u prošlost, evocirajući momente kad sam ja bila na samom početku mog djelovanja..i pitam se jesam li i ja bila takva?

Naravno, bila su to neka druga vremena, sa manje stresa...no ne pamtim nervozu, grubost u mom izračaju..Tada sam bila puna ideala, puna energije, dobre volje, veselja. Ništa mi nije bilo teško...Uvijek spremna da pomognem, objasnim, naučim , dajem savjete...

Moj posao bio je i moj životni poziv. Poslu sam se predavala cijela, u potpunosti...Nije me interesirala plača, slobodni dani. Bila sam sretna da mogu raditi....izdržljiva za sve izazove koje mi ta struka servira svakodnevno....

Danas gledam mladu generaciju koja kod najmanjeg napora izgubi živce, odreagira krajnje neljudski, bez imalo respekta prema drugoj osobi.Tako dugo dok sve teče glatko, sve je u najboljem redu. Iskrsne li i najmanji problem, nastane panika....stres...koji se poput zaraze širi na cijelu okolinu.

Pokušavam ostati mirna, ne odreagirati, misleći pritom na sredinu i na posljedice...Moji se  ideali polako gase i sada sve više razumijem one ljude koji su se u slićnim situacijama okrenuli nekim drugim stvarima, bićima. Sad razumijem one koji su se okrenuli prirodi, životinjama jer oni te neće nikad iznevjeriti. Koliko im daješ , toliko dobiješ natrag. Štoviše , dobiješ trostruko više.

U meni bezbroj pitanja, bura osjećaja.....Nisam od onih koji lako pokleknu, no pitam se trebali meni to?Nisam li zaslužila nešto bolje i vrijednije?Vratiti udarac udarcem nisam navikla, nisam tako odgojena...

Pri takvim mislima vračam se u svoje djetinjstvo, na odgoj, na vjeru...

Ma k vragu  i taj odgoj i citati iz Biblije!

Tlačenima nije ništa donjeo. Siromašnima samo još veću bijedu. Slabima još veću nemoć!

I kako da danas još govorim o nekim idealima?U današnjem društvu?

Moram biti sretna da još imam krov nad glavom, da imam što za nahraniti familiju. Tko me pita kako se osjećam?

Svatko gazi svojim putem...nemilice....

I ja bih to ponekad poželjela , ali ne mogu. Nisam od takvog materijala sačinjena.

Možda zato i koristim ovaj oblik izražavanja mog bijesa, moje nemoći , tuge...i ideala koji se jedva naziru..u magli ove svakodnevnice....

Znam da će i to stanje jednom proći, pa makar krenula izpočetka....Ne bojim se toga.Pitam se jedino hoću li se držati svojih principa, hoću li smoći snage za novu bitku...hoće li me moja zvijezda vodilja i dalje voditi?Hoću li imati nešto što će me držati da ne pokleknem?

Vjeru izgubila nisam, ali tračak sumnje je tu...sasvim se tiho došunjao i gricka polako....