Ne znam više kome se uopće može vjerovati....
Ponekad i sebi teško vjerujem....jer zaboravljam..pretjerujem....totalno sam nerealna..u odnosima s drugima ponekad previše plašljiva i preoprezna...a onda odjednom planem.....
...ponekad počupam obrve tako da mi se i ptice na vrbi smiju...
..ponekad plačem na svaku glupost....
..ponekad sam euforična totalno bez razloga...
...neka jutra budim se kao deklarirani humanist i altruist....čvrsto vjerujem u ljudsku svijest i u snagu i volju čovječanstva da samo sebe očuva i unaprijedi, a ne unazadi i konačno zatre...
...neka pak popodneva, s tugom u duši shvatim
kako su ljudi sebični, neodgovorni, bahati,
nepopravljivi....
onda vjerujem u plavetnilo neba....sve dokle i njega ne prekriju oblaci...tamna tkanina tuge i neizvjesnosti...
i naposlijetku shvatim da vjerovati treba tek u mjenu....u slučajnosti....ironiju svemira...
bubamare što slete na dlan i za trenutak ih nema....
..vjerovati u mliječni trag mlažnjaka na nebu,
u ljubičasto nebo pred zalaz sunca....
u sićušnog pauka što se penje po stijeni....malenog tjelesa koje nestane za tren...
nošeno sićušnim nožicama....energijom svemira...što se pretače iz oblika u oblik...
neprestano.....