Točka na horizontu

 

Realnost je ispunjena prazninom. Nepovoljna za tijelo i dušu. Prva je Cvjetnica u mojem životu bez puškica od cica-maca i rascvjetanog drenka. Veliki tjedan prolazi u tišini i samoći. Trudim se okopati cvjetne gredice u dvorištu prije Velikog četvrtka, kada se mora prestati sa radovima u zemlji. Vidim da će mi ostati jedna gredica neokopana. Veliki petak prolazi u šutnji, nitko ne odlazi u crkvu na obred muke Isusove. I na Veliku subotu muk. Ulice prazne, nema odlazaka na klanjanje Božjem grobu, niti na blagoslov jela.

Moja me košarica, u kojoj sam sve prethodne godine nosila jelo na posvećenje, tužno i začuđeno gleda s police. Ne dopuštam toj surovoj stvarnosti da me slomi. Potičem unutrašnje snage da se aktiviraju. Da protestiraju. Pripremam se za izradu uskršnje pogače. Mijesim tijesto od kilogram brašna. Ispeći ću tri pogače. Dvije ću pokloniti, a jednu ostaviti za sebe. Tako ću napraviti kompromis između ravnodušnosti i egoizma s jedne strane i podjele i solidarnosti s druge strane. Sada je vrijeme u kojem ne bi smjeli prevladavati „posebni interesi“. Prostor se sužava. Umuknula su sva stada, svi čopori su utihnuli, realnost puni praznina. Nigdje nikoga živoga. Sve on-line. Mnogo straha, i zabrinutosti. U mislima prevrćem istinu o vrijednostima obitelji, toplini doma i prijateljstvima. Kako je sve to u trenu poništeno kao da toga nikada nije ni bilo. A na horizontu crna točka ponosno zamračuje perspektivu.  

Uskršnje je jutro osvanulo sunčano, puno obećavajuće svjetlosti, koju se preporuča gledati kroz prozor. Narcise i tulipani podižu pogled prema suncu. Oni znaju da nisu ništa krivi i da mogu mirne duše uživati u svojoj ljepoti.

Prostirem stol. Prviput u životu uskršnji doručak blagujem posve sama. Pogača prekrasno izgleda, šunka miriše, francuska čeka da se priljubi nepcu. A apetita niotkud. Samo misli. Razlučujem da se pravi karakteri prepoznaju tek tada kada ruke treba pružiti drugome. Svi možda i nisu posve sami. Možda su ipak zajedno, skriveni od očiju javnosti. Ali su im stolovi prazni. Gdje se skrila nada za njih. Kada se promjeni tema koja je i na sam Uskrs dominantna, uslijedit će obećanja. Za svjedočenje njihove istine treba mnogo više od obećanja. A to „više“ nikako da se dogodi.

Misli mi prekida pomisao na pjesmu Parnog valjka. Iako ona ima drugi smisao, ipak je znakovita:

                                  Nitko ne može u moje cipele….

                                  Nemaš kud, nemaš kud, nemaš gdje

                                  budi uz mene

                                  to mi pomaže.

                                  Kad si kraj mene

                                  to još djeluje.

Sjednem uz prozor da se fizički odvojim od samoće koja zuri u mene iz svih strana prostorije. Gledam rascvjetanu ljepotu u svom dvorištu i nastojim popuniti prazninu mislima na protekle godine kada sam Uskrs provodila uz svoju obitelj, odlazak u crkvu na Božji grob, blagoslov jela, a na uskršnjoj misi iz sveg srca pjevala Kraljice neba raduj se. Aleluja!

 

Oduvijek su ljudi izgovarali tvrdnju – svako zlo za neko dobro. Koje dobro? Gdje ga naći? Ako uspijemo otvoriti oči i progledati u svoj širini na svjedočenje kako je zlo uzelo maha jer su nam postupci bili pogrešni, sebični, puni gramzljivosti i neodgovornosti, shvatit ćemo da smo zanemarili istinu da smo prekrhki da bi se samo uspinjali i uzimali. Odlučimo danas da ćemo se nesebično žrtvovati za svoje i tuđe dobro, da ćemo vidjeti i čuti drugoga i da ćemo se prema uzvišenom odnositi s mnogo više uvažavanja, poštovanja i pažnje kako bi korona utonula u zaborav, a crnu točku na horizontu zamijenilo svjetlo.                                         

Ankica Bistrović