Ovih dana puno  je ljudi bilo na groblju uređujući grobnice kako bi sve bilo lijepo i krasno za Dan mrtvih. Prilazim stazom do groba moje prijateljice i ugledam stariju gospođu koju poznam iz viđenja kako plaće. Priđem joj, ljubazno ju pozdravim i tako započnemo razgovor. Vidite kaže ona ovo je grobnica mojih roditelja. Umrli su prije dvadesetak godina, ali još uvijek ne mogu otpustiti  taj teret koji nosim tu tajnu koja me tako muči.

O čemu se radi možda bi vam bilo lakše ako to podijelite sa nekim ili možda napišete pismo osobi koja vas je povrijedila ili ste vi nju povrijedili. Za trenutak je zastala kao da razmišlja, a onda odjednom započne svoju priču. Otac me je zaista volio i vodio kroz život s puno ljubavi. Nikada me nije povrijedio, zahvalna sam mu za mnogo toga i njegov odlazak mi je bio jako težak. Dugo sam tugovala za njim dok nisam konačno se pomirila sa tim da je normalno da voljeni odlaze.

Moj problem je u tome što sam smrt majke doživjela kao olakšanje, čak sam osjećala zadovoljstvo što je otišla. Kako je vrijeme prolazilo počela sam osjećati grižnju savjesti što sam to tako prihvatila. Cijelo vrijeme nosim teret te tajne da sam ustvari priželjkivala njezin odlazak. To me je počelo pritiskati kao da nosim vreću tereta na svojim leđima čak mislim da je  tjeskoba koju osjećam  povezana s time.

Možda se nepotrebno opterećujete, ne znam kakav ste odnos imali s majkom ali mislim da bez obzira što je bilo samo joj trebate oprostiti. Nakon ovog, gospođa se je otvorila i uz plač nastavila svoju priču. Moja majka je uvijek bila ljubomorna na mene i često me je ponižavala, a da puno ne pričam o njenom odnosu prema meni reći ću vam da sam tri puta davala šivati vjenčanicu ali svaki puta je majka učinila sve da otkažem svadbu. Zbog nje se nisam udala sve dok nije umrla.

Pokušala sam ju utješiti, znam da vam je teško ali ovu tajnu da ste se radovali odlasku vaše majke ne trebate više nositi. Normalno je, čak poželjno da ne lažemo sami sebi već da situacije koje su se dogodile prihvatimo, oprostimo, ta prošlost ne treba živjeti u nama jednostavno ju trebamo otpustiti. Imamo pravo na život bez da nosimo nepotrebne terete koji nas odnose ravno u bolest. Još smo  malo razgovarale i gospođa je zadovoljno otišla.

Tajne koje mnogi nose na sebi zbog raznih događaja koje su oni sami izazvali i povrijedili druge, a isto tako tajne koje krijemo od svijeta da ne bi povrijedili druge ili ih želimo zaštititi donose razne problema psihičke i fizičke naravi. Ima ljudi s kojima je teško živjeti ali nije ih niti baš tako lako napustiti.

Dragi naši čitatelji ovdje smo opisali jedan od oblika tajni, tajni ima raznih vrsta i o njima su napisane knjige i knjige. Bilo bi interesantno čuti vašu priču o tajnama koje čuvate ili o tajnama kojih ste se riješili. Vaše iskustvo je dragocjeno jer ono može pomoći i drugima koji možda nisu znali riješiti se tajni koje im uništavaju živote.

Odazovite se ovom našem pozivu jer nagrada vas čeka.

Redakcija magicusa!