Polako ludilo zbog kojeg smo bili u izvanrednom stanju popušta, vidimo da agenda nije uspjela i sad zahuktala mašinerija straha pronalazi nove načine kako bi nas i dalje držala u strahu. Sada je na redu globalno zatopljenje. Godinama kemijaju i geoinžinjeringom stvaraju cunamije, poplave, suše, potrese . Tehnologiju koju posjeduju umjesto da koriste  za dobro, koriste je za zlo kako bi nam otežali život i na kraju nas iskorijenili.  Sada je na redu glad i nestašica zbog vremenskih neprilika koje sami stvaraju. U mnogim zemljama police su prazne jer se ljudi boje dana koji dolaze, toliki se je strah uvukao u njih. Cijene su otišle nebu pod oblake iako nema potrebe za tim. 

 Strah je za one koji ga šire  moć ali ta moć je izgubila snagu. Ne znaju oni za onu narodnu „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“. Naš narod se budi i ne predaje se lako. U našoj prošlosti bilo je razdoblja kada se je teško živjelo ali se je preživjelo jer je postojala među ljudima povezanost, razumijevanje, sućut, uzajamno pomaganje. Znali smo da svrha života nije da se zaštićujemo jedni od drugih, kako se to želi sada nametnuti, nego postoji najveća potreba da učimo voljeti. Mostove treba graditi, a ne rušiti. Kad je nateže susjed je uvijek tu.

Sjećam se kada sam bila dijete da mnogo čega nije bilo ali u krajnosti nam to i nije trebalo. Kako su svi u mojem okruženju imali vrtove znam da su mame razmjenjivale sjemenja ali i plodove jer nekom je nešto bolje uspijevalo ovisno o vrsti zemlje, a nekom ne. Tako smo na kraju imali sve. Neki su imali polja pa se sadio kukuruz i grah, drugi susjed je sadio pšenicu. . Svi su svima pomagali u polju, a na jesen se je podijelilo ono što je priroda dala.

U vrijeme mojeg djetinjstva nije bilo vrtića pa su nas čuvale susjede koje nisu radile. Bilo nam je jako lijepo igrali smo se vani po cijeli dan, a kada je padala kiša tada smo učili štrikati, heklati krpati, šivati gumbe li smo naprosto učili kuhati uz susjedu koja nas je čuvala. Moja mama je znala lijepo šivati i imala je šivaću mašinu pa je tako često šivala svima u susjedstvu što je trebalo. Za uzvrat smo dobivali što je nama trebalo. Nisam nikad osjetila da je netko zavidan ili ljubomoran na nekog. Imali smo i svoja mala slavlja kad je nekom bio rođendan ili je netko završio školu, dobio posao i slično. Uspjeh drugih nas je veselio. Upravo zbog te povezanosti i ljudske dobrote uspjeli smo ne samo preživjeti već i školovati se. Postali smo uspješni ljudi upravo zbog svoje bezuvjetne ljubavi prema svima i svemu, a to nas je naučio takav način života.

Otuđenje i podjele kakve nam žele nametnuti vlada i vladajuće tijela nisu metode opstanka već propasti. Sva su vladajuća tijela postala bez iznimke neprikladna potrebama naroda kojemu bi trebale služiti. Naše je da ne očajavamo nego da radimo na otvaranju našeg srca kako bi drugu osobu mogli gledati s ljubavlju. Tada se svjetlo širi, a tama preobražava. Istina se širi i čuje sve više i više, Ljudi postaju hrabriji i stvara se kritična masa koja može reći „ ne „ svakom ugnjetavanju ili  oduzimanju slobode.  Na primjeru Banije vidli smo kao se možemo ujediniti, a isto tako gledamo kako je pomoć koja je išla kroz neke organizacije isparila iz toga smo naučili da treba pomagati pojedinačno tada pomoć dođe u prave ruke.  

Sjetimo se stihova iz balade Petrice Kerempuha koje opisuju ljudsku muku i besmisao ljudskog života:

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.

Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,

kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

 

Miroslav Krleža

(1893 – 1981)

 

Dragi magicusi pišite nam kao vi doživljavate ovo vrijeme, zanima nas vaše mišljenje, a mi ćemo vas kao i uvijek lijepo nagraditi. Veselimo se vašim pričama.

Redakcija magicusa