Danas u našoj domovini postoji jedan veliki problem koji naprosto zaustavlja život ljudi u najplodonosnijim godinama. To je rad na određeno vrijeme. Skoro četiristo tisuća ljudi radi na određeno vrijeme iako u većini slučajeva se radi o stalnim poslovima, a ne povremenim kao što je to u vrijeme sezone godišnjih odmora. Hrvatska je europski rekorder kad je riječ o poslovima na određeno vrijeme. Znamo da takav radni odnos donosi nesigurnost, nisku nadnicu, ograničena socijalna i radna prava. Po svemu sudeći  radi se o zloupotrebi instituta rada na određeno vrijeme od strane poslodavaca. Rad na određeno vrijeme bi trebao biti iznimka, a ne pravilo.

Zašto to rade poslodavci' Odgovor bi bio jednostavnije je otpustiti radnika, možeš ih manje platiti, ne moraš im dati otpremninu. Tako mnogi u najproduktivnijoj dobi odlaze iz vlastite domovine. Ono čega se najviše boje ljudi u Hrvatskoj je gubitak posla  jer on znači gubitak egzistencije , ovrhe , bijedu i siromaštvo. Živjeti  od rada na određeno vrijeme znači da ne možete dobiti kredit,  vezano uz to ne možete kupiti stan, ostajete živjeti sa roditeljima , a što je slučaj sa  trećinom odraslih Hrvata. Osamostaljivanje je kod nas nemoguća misija. Zbog svega toga kasnije stupaju u brak  pa vezano s tim imamo pojavu da žene  ostvaruju potomstvo u 40-tim godinama.  Strahovi koje proživljavaju ljudi u Hrvatskoj su uglavnom egzistencijalni strahovi. Strahovi od toga da neće imati što dati djeci za jesti, hoće li ih moći školovati , hoće li imati za režije, a znamo da te sve brige uvode ljude u bolest. 

Tako uopće ne bi trebalo tako biti. Hrvatska je bogata zemlja vrijednih i sposobnih ljudi, međutim sve je krenulo po zlu zbog nepravdi, nepotizma i svega što politika može donijeti. To je neki novi svijet bez milosti. Tko čini taj svijet, zli ljudi za koje postoje samo oni i njihovi bližnji, kumovi, prijatelji. Zlo  kao zlo postoji samo u ljudskim srcima, kad je srce otrovano i um je bolestan. Previše je psihopata na mjestima gdje bi trebali biti suosjećajni i pravedni ljudi. Najvažnija stvar koju su mnogi ljudi zanemarili je suosjećanje. To je problem čitavog čovječanstva. Kad bude postojalo suosjećanje za sve živuće stvari uključujući i one koje su  čovjeku najbliže tada će se svijest ljudi povećavati i rasti. O suosjećanju    ovisi opstanak čovječanstva.   Kad je individua u stanju ukloniti ja iz sebe i staviti se u položaj drugoga, onda započinje u biti evolucija čovječanstva. Onda stvaramo raj za sve.

Pogledajmo kako svi živimo posljednjih godina, bez radosti sreće, smijeha . Živimo u zarobljeništvu, zarobljeništvo mora prestati i mi moramo prestati živjeti u situaciji žrtve. Porobljivača je malo u odnosu na nas ali mi moramo se osvijestiti i sami sebi reći dosta je bilo. Umjesto da trpimo i šutimo kad nam poslodavac mjesecima ne isplati plaču, a istovremeno je sebi kupi najskuplju marku automobila  treba reći dosta. Tko je on bez radnika. Nitko. Nije nam potreban očaj, beznađe ili uzaludnost već nada, ljubav, suosjećanje i dobrota. Moramo stvoriti novi svijet, svijet svjetla. Tama je predugo vladala.

Počelo se je nešto i mijenjati, nadam se da će moja prijateljica konačno dobiti stalan posao školi nakon dvadeset godina rada samo na zamjenama. S njom su bili zadovoljni i učenici i roditelji ali posao stalan nije mogla dobiti. Kad je bio raspisan natječaj   posao bi dobio neki početnik. Ravnateljica kao utjehu bi joj svaki puta rekla , zadovoljni smo s tobom  ali znaš ne odlučujem ja već gradonačelnik. Hm , sada je isti otišao u ropotarnicu možda se nešto ipak promijeni. Ovakvih slučajeva ima  bezbroj u našoj maloj napaćenoj državi bez prava i pravde, a što je najžalosnije sve to mi financiramo.

Dragi magicusi , pišite nam kakvih vi iskustava i saznanja imate o ovoj temi .

Nagrada vas čeka.

 

Redakcija magicusa!