Tema mjeseca veljače 2012.g. – JA SAM TO

 

Čini mi se po sjećanju

da sam neka ne vidljiva duša,

koja je na Zemlju došla život da kuša.

Osjećam sad, da ovdje pripadam.

Kojim iskustvima, mogu da se nadam?

Obzirom da ovdje dišem,

o ovoj ću temi nešto da napišem.

Odabrala sam ovo poslanje

da proživim svako fizičko stanje

da upoznam mane, ustoličim vrline,

ujedinim ove dvije osobine,

naučim obiteljsku toleranciju

i pomirim ljudsku naciju.

Ma, tko to uopće može?...

bolje mi je izaći iz sopstvene kože.

Ipak ću se razvijati tako do kraja života

tko god to bude pratio, bit će mu divota.

 

Sjećanja od prije mog rođenja vode me u neistražene svjetove. Iz jednog takvog svijeta (Alkiona)koji je na neki način povezan sa Plejadama i Orionom, spremala sam se na zemaljsku inkarnaciju. Gdje se taj svijet nalazi u Kosmosu, nemam pojma. Birala sam između mnoštva zemaljskih obitelji. Na kraju se moj izbor sveo na dvije obitelji između kojih sam se teško odlučivala, gdje da se utjelovim, pa sam stalno eskivirala. Nisam htjela da se rodim. Na kraju sam se ipak morala utjelovit, a ovo mi je bio najbolji izbor koji mi se nudio. Sudbina moje duše na Zemlji, mi je pokazana samo kroz jedan manji dio života prije inkarnacije. S tim zaključujem da me je netko od kud sam došla gadno izmanipulirao, ili se meni samo tako čini. Imala sam izbor roditi se u bogatoj i siromašnoj obitelji. Jedna od obitelji bila je srednjovječna, jako bogata koja je željno očekivala prinovu. Tu bih bila jedina nasljednica velikog imanja. I sad znam što sam. Nisam pametna kad nisam odabrala to bogatstvo, tu ljepotu imanja i blagostanja, a nisam je odabrala zato što tamo nije bilo radosti. Bilo je sve nekako mrtvo i napuhano i mada mi je bilo žao blagostanja, ipak sam rekla ne. Kad sam odlučila da se tu neću roditi, tada mi je do kraja pokazana ta inkarnacija.

U obitelji u kojoj sam rođena stalno je vladala nekakva živost, igra i radost.

Rodila sam se jednog dana u gradu Tesliću kao djevojčica koju je babica nazvala nadimkom, Padobranka, tako su mi pričali moji bližnji. Dadoše mi ime po baki od moje majke, Anđa i u obitelj Mitrovića donesoše još jednog ptića. Ispala sam na ovaj svijet još u hodniku bolnice, tako su mi pričali. Još se ponekad osjećam kao da mi treba padobran. Spotičem se, padam, dižem, a sve bez krila koja bi mi osigurala ravnotežu. Nije nikakvo čudo što nemam blagog pojma, - tko sam ja? Pala sam na glavu i zaboravila, ali da se jednom podsjetim, dobila sam u to ime rodni list i postala objekt i subjekt ovog svijeta. Odrasla sam, kako sam odrasla, bilo je tu mnogo lijepih životnih trenutaka.

Kad sam navršila osamnaest godina, društvo me obilježi osobnom iskaznicom sa imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja i bračnim statusom. Lijepo, sad sam imala i dokumente koji su potvrđivali moju odgovornost građanina postojeće zemlje u kojoj sam se rodila. To sam bila ja, državljanka jedne zemlje, supruga, majka, domaćica i djelatnica. Moja zemlja, bila mi je mala. Htjela sam vidjeti malo svijeta. Za taj svijet dobila sam putovnicu.

 

Tako sam postala građaninom svijeta.

Neprestano sam gledala kako mi nešto smeta,

a šta je to, najčešće nisam znala,

te sam se u potragu o svojoj osobnosti dala.

Da bi nekako razbila brigu,

o toj potrazi napisala sam knjigu.

Zove se: Samorazvoj i iluzija,

ma, to vam je samo moja konfuzija.

Tu odgovor nisam našla

i prije nego sam se snašla,

novu temu za istraživanje sam pronašla.

Ova tema se zvala: Samorazvoj i snovi.

Tu sam prisustvovala duhovnoj obnovi.

Hm, mislila sam da će mi sad lakše biti

na životno pitanje, to sam ja, odgovoriti.

Ne, ne i ne...treba mi nova postava.

Zaključujem: san sam proteklih iskustava.

Slijedi: Samorazvoj i vizije,

ma gle ti te, moje Duše fantazije...

Otvara mi neke nepoznate transmisije,

kaže da je to prevod na duhovne ravni

koje potvrđuju moj život davni.

O Duši uopće neću pisati,

neću s njom posla imati.

Ona mi kaže da sam obična nula,

neka posuda, puna organa i formula.

Ma kako se samo usuđuje

da moju malenkost ovako prosuđuje...

Da bi nekako moju ljutnju smirila

i samnom se kao, pomirila,

kaže da sam malena iskrica u vatri,

uporno hoće da moja osobnost pati.

Ma stid je i sram može biti iskre i nule,

i sve i jedne postojeće formule.

Htjedne li me još jednom u tom stanju gledati.

Mogla bi se pitati tko je njena, transmisijska mati?

Još mi se pravda kako je nula

idealna životna formula...

Nema ni slova ni broja,

niti ikakvog drugog kroja,

stalno stoji u postojećem krugu

i samo se vrti od druga drugu.

Okreće se sama oko sebe

ni za čim nema potrebe.

Sve me tako Duša tješi

i tvrdi mi da ne griješi.

Samo tako, nasuprot mog vjerovanja stoji,

pa vi sad, skužite ljudi moji,

a ja od uvrijeđenog ponosa

ne vidim dalje od svog nosa.

U meni bjesni agresija,

a smiješi mi se progresija.

 

U sve ovo kad pogledam odgovora nemam. Ja sam sve to i ništa od toga nisam, pa onda,  tko sam i gdje sam, od kuda sam i što sam? Nemam pojma, a evo zašto.

Kad sam bila mala, odrasli mi rekoše: šuti dijete što ti znaš, pameti nemaš i naravno, moje znanje nisu slušali. Kad sam odrasla djevojka rekli su mi:

 

Šuti, kakva ti je bila mati?,

nećeš naći momka i nećeš se udati.

I ja opet zatvotih usta,

a moja mladost osta za znanjem pusta.

Sebi sam obećanje zadala:

Naći ću dječka, kako bih se udala.

Usprkos svemu, dječka sam na brzinu našla

i mislila kako sam sreću i bez obitelji pronašla.

Sva sretna, pravila sam se važna tada

na razne riječi: kako te nije stid, ti si mlada.

Šta te se to u tvojoj obitelji učilo?

Od tvoje priče svima nam se smučilo.

Na ovo je dosta i uzdah, ništa drugo,

o srećo moja i teška tugo!

U braku, naravno da su muž i njegova obitelj jači

i tako nastavi u životu, svatko da me tlači.

Muž mi u svoju i njihovu obranu reče

oni u životu imaju nešto preče.

Ja sam za njega i njih, nitko i ništa,

ne zaslužujem da budem član njihovog ognjišta.

U tuzi pomislim, možda je on u pravu

i tako pred svima pognem glavu.

Postadoh majka, ponosno glavu digoh,

ali jedva što progovoriti stigoh,

rekoše mi opet ti isti ljudi,

pristojna i čestita budi!

Ti si majka, slušaju te djeca

i ja im u sebi skidoh s neba sve i jednog sveca.

O, Bože, iz mene progovori silina

negdje na margini svijesti, pokaza mi se milina.

Konačno i bez njih shvaćam sama

u našim životima caruje tama.

Dok moja duša istinu o ovom krije

moj karakter sigurno dobar nije.

Okrenula sam se od svih na drugu stranu

ne želeći više slušati ničiju manu.

Mane i vrline svi smo imali,

samo smo o njima malo znali.

Preispitala sam svoje mane i vrline,

postala svjesna njihove tuge i miline,

uspavala sam mane, a na vrlina deset

naučila sam na pamet još pedeset.

Ne zbog njih, već zbog sebe

životnog opstanka i duševne potrebe.

 

Ali nisam ja ni vrline ni mane

ne znam s koje sam došla strane.

Još mi fali samo da postanem baba,

pa da mi život ne protekne džaba.

S unucima ću moći pričati do mile volje,

tu će mi biti otvoreno komunikacijsko polje.

Alaj ću da pričam i pjevam, šutim i zijevam,

radit ću sve što moje biće umije

i nitko mi ništa, konačno ne smije.

Bit ću nula i iskrica ako treba,

zbog svoje unučadi i njihovih potreba.

Ma šta mi bi da se ovdje rodim?

ako svoje postojanje i pogodim,

nitko mi vjerovati neće,

moje biće u nuli umrijet će.

Ovo pitanje predat ću svojoj djeci

mene su učili predci

tko nisam i što sam

da mogu odgovoriti:

Ja to sam!

Rezime, ime i prezime

dijete, učenica, djevojka,

djelatnica, žena i majka

i kao baka zadnja značajka...

Smrt i život, život i smrt, povuci potegni,

istegni se, pa protegni...Eh!...

 

Mislim, dakle postojim...sebi u bradu brojim.

Osjećam, dakle živim...ni Boga za život ne krivim?

Govorim, dakle kreiram...mnoge bez pitanja tako diram.

Krećem se kako vjetar puše...prateći znanje svoje duše.

Djelujem putem pravde...mnogi su mi rekli, da nisam odavde.

Jedna sam od mnogih duša...koja život u materiji kuša.

Ja sam samo neka sjena...koju čeka životna smjena.

I dok nastojim živjeti poštenje

doživljavam vatreno krštenje.

Kad sam sve ovo pulsiranje života prošla,

krajnje razumijevanje do kojeg sam došla:

 

najobičnije je otkriće

da ne znam kakvo sam biće.

Očitujem se udahom iznutra i izdahom izvana

informacije primam sa svih strana.

Dok udahom skupljam svoje djeliće

svakog sam trenutka neotkriveno biće.