U pozadini svih tajni krije se strah, da strah, jer istinu rekoše stari Latini "Homo homini lupus est", čovjek čovjeku je vuk! Strašno je to koliko se mi jedni drugih bojimo,koliko zaziremo jedni od drugih, koliko jedni druge ne razumijemo, ne poštujemo,  omalovažavamo, ponižavamo, a da ne govorim o ljubavi, koliko je uopšte ima. Što je više nesnošljivosti, mržnje, zavisti, sebičnosti, egoizma, samoživosti, nepovjerenja,... to je više tajni među ljudima. Pa i one takozvane "slatke tajne", ljubavne tajne, ma kako bile slatke, one kriju strah. Znate kako kaže Tagore "Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati." I mnoge ljubavi ostaju samo čežnja, ostaju samo tajna...

Mi smo bića koja čeznu za ljubavi, zato tražimo Boga, ali ga nikako ne nalazimo, pa i kada nam se učini da smo ga našli, desi se da ga brzo zaboravimo. Tu i tamo ima iskrica i zvjezdica ljubavi koje zasijaju na trenutak ostavljajući svijetleći trag poput kometa, ali, pogledajte koliko ima straha među nama, a strah je u mraku, skriven u tajnama...

Pa i ja... Zašto sam ja ovdje? Zato što mi je Magicus omogućio da pišem svoje tajne! Vidite, ja se krijem iza ovog malog, uplašenog i nevinog laneta, a ja sam uplašenija od njega, vjerujte. Ja sam "tajna" koja piše svoje tajne. Baš čudno... Da moj muž zna šta pišem, sigurno bi mi rekao da sam poludjela, i... i... ne znam, možda bih dobila i šamarčinu, možda bi me smjesta ostavio, da mi bude živ i zdrav...  Koji bi to ponosan muškarac ostao sa tako ludom i šašavom ženom koja iznosi "prljav veš" iz svoje kuće!? On ne vidi i ne sluti moju uzdrhtalu dušu kojoj hoće da otmu ljubav, a ona bez ljubavi ne može da živi... O onim ludostima, nesporazumima, eksploziji i sudaru svih emocija i fizičkim obračunima koji se događaju između četiri zida, ne priča se, to ostaje "pometeno pod tepih", ili u gorem slučaju, natovareno na savjest, ostaje tajna. Zlostavljane žene najčešće čuvaju tajne ne samo zbog straha, već zbog stida, ponosa i samilosti prema zlostavljaću. Onda se desi, nažalost često, da čujemo vijest kako je muž ubio ženu, a počesto i djecu, gluvo bilo...

Otkud ta silna potreba da pišem, da izbacim iz sebe sve što pritišče i steže, da to što je u meni stigne i do drugih? Ti drugi, možda nemaju nikakve koristi od toga, ili možda imaju, ovisi?... Da li je to očaj ili je to možda, nesavladiva čežnja za slobodom, slobodom od svakog  tereta, potreba  da letim visoko, visoko, lagana kao ptica, do neba  spokoja i mira, do poznanja i viđenja Boga i otkrića sebe same, da savladam svoju težinu i onu silu zemlje koja me sebi privlači..Osjećam da sam kao ptica koja je zaboravila da leti, samo ima neko nejasno, maglovito sjećanje na to... Ne biti zatvoren, zamračen, izaći van, otvoriti se, pustiti svjetlo unutar sebe i biti svjetlo i zračiti svjetlo, da ljudi ne idu okolo u sred bijela dana sa upaljenom svijećom, tražeći čovjeka, kao što je to nekad činio Diogen...

Kad sam srela Isusa, htjela sam svima da govorim o Njemu, da pričam o svojoj vjeri, ali sam ubrzo spoznala da to ne mogu. Moja vjera počesto je i moja tajna. Kod mnogih je to, nažalost, tako. Nekad su ljudi gorjeli na lomači zbog svoje vjere, a i danas dosta trpe, možete zamisliti od koga? Nevjerovatno, od ljudi, istih bića kao što su i oni sami, bića koja misle da svi drugi moraju da vjeruju baš kao i oni, i kako je  u njihovim rukama počesto sila, oni je upotrebljavaju da bi prisilili druge da vjeruju kao i oni. Apsurd koji se događa nama, zamislite, pametnim bićima, takozvanim ljudima.  Čovjek je čovjeku vuk, zato, psssst... bolje je da to bude tajna, tako se čini mudrije, ne izlagati se direktno opasnostima, jer najviše jada u ovom svijetu, ipak, dolazi čovjeku od čovjeka... Prvi kršćani su ostavljali za sobom trag u vidu slike ribe, riba je nijema, čuti...

Strah od sramote, neprihvatanja, odbacivanja, ismijavanja, ruganja, optuživanja, osude, ponižavanja, kažnjavanja..., primorava nas da čuvamo tajne. Oni koji su gorjeli na lomači, pobijedili su sve to, pobijedili su sebe, odvojili se od zemlje, poletjeli su u nebo... Imali su savršenu ljubav, jer "savršena ljubav izgoni strah" (Biblija - 1.Ivanova poslanica; 4,18).

Nije tako davno bilo, zadivila me jedna glumica koja je zajedno sa svojim bratom izašla pred kamere i izjavila da on boluje od šizofrenije i dala mu da govori o tome kako su ga svi prijatelji napustili. Ona je rekla da se stidjela svoga brata, to jest njegove bolesti i eto, pobijedila je stid i pomaže mu da nađe prijatelje. Drugi slučaj, koji sam srela, bio je sasvim drugačiji. Bila sam na sahrani brata jedne kolegice koji je umro u jednoj ustanovi za duševne bolesnike sam i napušten. Bolestan od šizofrenije bio je čuvana tajna, vjerovatno s pravom, jer ko će oženiti nekog čiji je brat, ujak, stric..., duševni bolesnik, ljudi se boje, bježe...Njena braća i sestre i njihova djeca, a ima ih dosta, svi lijepi i pametni, a on umro sam napušten i zaboravljen.  Neki koji nisu znali, čudili su se zešto tako malo ljudi na sahrani, a meni su se oči napunile suzama, za čovjekom koga nikad nisam vidjela... Strah, neznanje, sumnje, tjeraju ljude jedne od drugih...

I eto, puno je, puno tajni u ovome svijetu gdje je čovjek čovjeku vuk. Može li me neko uvjeriti u suprotno? A gdje sam ja u svemu tome? Pa rekoh, na Magicusu, kao "tajna" da pričam svoje tajne... Da li sam kukavica zbog toga? Da li mogu svladati silu svoje težine, vinuti se u slobodu, pogledati u svoju dušu smjelo i letjeti laka kao ptica, rasterećena, slobodna od svih tajni i mirna sresti Boga. Mogu li reći: "Bože, hvala ti, ne bojim se, šta će mi učiniti čovjek, to tvoje stvorenje kao što sam i sama?" Ako kažete ovom lanetu: "Nemoj bježati, ne boj se, stani da te pomilujem, neću ti ništa", neće vas razumjeti, odjuriće... A ja, ah, još sam tu, i još imam tajni da vam pričam, i još nisam sasvim slobodna, mada skrivena, a tek u stvarnosti!? Izgleda da imam još mnooogo da rastem do savršenosti ljubavi... Ogroman je to strah, zavaravamo se kada kažemo:"Pa tajna, neka bude tajna moja i Božja". Moja nije, jer je činjenica u meni, Božja isto nije, jer je Bog zna, ona je tajna samo radi vas, ljudi – "vukovi"!...

Posebno su jadni ljudi koji kriju tajne zbog sigurne kazne koja ih čeka, ili čija savjest nije mirna. Bolje im se otkriti i podnositi kaznu, nego nositi savjest na duši...