PAS - moj najbolji prijatelj, član obitelji, pas ni rob, a ja ni gazda, već prijatelji i članovi obitelji. Oduvijek su mi bili članovi obitelji, imala sam ih 6 u cijelom životu: Vuvu 1, Vuvu 2, Deni, Lorki, Šuška i Maša. 

Svatko od njih mi je obogatio život, svatko od njih mi je u život donio radost, sreću, smijeh, ali i brigu o njihovom zdravlju, jer oni ne znaju govoriti, samo pogleda i legne: ako neće jesti, odmah veterinaru. Postoji puno znakova kad je pas bolestan, a kao čini se da je ok. Najočitiji znak je odbijanje hrane, vode.

Sad imamo Mašu, mješanku border collie, stara je uskoro 6 godina. Prije nje je bila Šuška koju sam našla 02.09.2002. ispod auta ispred moje zgrade, a već sam imala Lorki. Šuška je bila sa nama do 26.11.2015. kad je ispustila svoju malu dušicu, a Maša je rođena 26.12.2015. i od tada je sa nama.

ŽIVOT NAKON ŠUŠKE

Kad je Šuška otišla u Nebo, bili smo kao dvije prazne posude. Gdje god smo se okrenuli - nje nije bilo. Javljali su nam se ljudi na Fejsu nudeći nam štence, jedna gospođa je čak imala 2 čistokrvna žuta labradora i bila je spremna pokloniti nam jednog, ali je Davor u suzama rekao: "neću nekog žuću, hoću nešto crno-bijelo čupavo da mi trči po kući" i suze su krenule.

Dala sam opet obavijest na Fejsu, oglas na Njuškalu i Plavom oglasniku, da tražimo  žensko štene border collie bez rodovnika ili mješanka starosti do 6 mjeseci, vizualno kao na gornjoj slici, živimo u Zagrebu pa molim sve, koji imaju informaciju o takvom štenetu-curici, javite na motel..-, Jadranka.

Onda sam pisala na Fejsu: ŠUŠKA, rođena 15.02.2002., pronašla sam je 02.09.2002. ispod auta ispred moje zgrade. Tiho u snu njena duša je otišla u nebo u rano jutro 26.11.2015., nema više naše Šuške, mi smo kao dvije prazne posude u tom praznom hladnom stanu, suprug plače kao malo dijete, jutros se digao u pola 4 i od tad ne spava, ja isto tako, ne jedemo ništa, nije nam stalo ni do čega. Sad pričamo, tražimo mješanku ili čisto border collie, štene isto crno bijelo kao Šuška, suprug će dati ime, samo što u oglasnicima nema mješanki na poklon, već samo čistokrvno štene.

Suprug kaže, da ne može podnijeti nikakvog žuću, da mu trči, hoće samo isto kao Šuška, kaže: “znam, da to nije Šuška i nikad neće biti Šuška i neće dobiti ime Šuška, ali vizualno mora biti ista kao Šuška”, on će joj dati ime.

Mi smo oboje bili u užasnom užasnom emotivnom stanju, nakon Šuške nitko i ništa nam nije mogao biti nikakva zamjena, ali to je bilo toliko neizdrživo stanje, da se nije ni spavalo ni jelo. Suprug i ja nismo bili niti doma niti smo jeli, samo smo plakali, pričali o Šuškici.

Bila je sa nama nepunih 14 godina i suprug me tražio, da nabavimo ženkicu mješanku border collie sa nečim ili čistokrvnu, ali da je slična vizualno Šuškici. Znali smo, da će to biti novo biće, novog imena, novog karaktera, sasvim drugačije od Šuškice, ali jednostavno nismo mogli uzeti nešto drugo, nego vizualno isto kao Šuškica, jer ono što smo mi prolazili, to je neizdrživo i ne želimo to nikome da doživi.

Ovdje na slikama se vidi koliko je Šuškica visoka... dugačka...vidi se njeno ličeko, vidi se njena duša, željeli smo da nešto vizualno slično njoj uđe u naše živote i to ne da zamijeni Šušku, već da ublaži ovu silnu bol koju smo oboje osjećali. Znali smo, da to neće biti Šuška i da je to sasvim nov karakter malog bića i imat će drugo ime, ali nešto crno-bijelo mora biti uz nas, jer ono što smo mi tada prolazili, to nije za ljude, to je užasno.

Dana 02.12.2015. smo otišli na Šuškin grobić, to je nešto neviđeno: sve je isto kao da smo je taj tren tamo zakopali, još smo dodali neko kamenje tako da učvrstimo tu zemlju i Davor mi je rekao, da mu je u srcu lakše kad je vidio, da je sve onako kako je on ostavio, jer ju je on pokopao. To je za njega bio veliki stres, dok joj je kopao njen grobić pa ono korijenje čupao, jer je sahranjena između drveća, u šumi, ali nije se dao, bilo mu je naporno, ali kopao je i kopao i stavio ju je u grob, pokrio zemljom i ja sam donijela granje i suho lišće i danas mi kaže, da se uopće ničega ne sjeća, dok je to radio, kaže: “to kao da je netko drugi radio, a ne ja.” 

Tada sam spontano napisala i knjigu "Kamen nije sam" posvećenu Šuški. Kamen nije sam... upravo neko kamenje čuva grobić moje Šuškice, nakon 7 dana otkad je otišla njena mala dušica, bili smo na njenom grobiću, miran je, u dubokoj tišini...kamen nije sam i meni je srce mirnije kad sam vidjela sve to. Malo dalje od Šuške, 23.08.2003. sahranjena je moja Lorki, Šuškina prijatlejica sa kojom je Šuška provela lijepih godinu dana i od Lorki je sve naučila.

Bili smo opet na njenom grobiću 17.12.2015., izgleda da su noćne životinjice nešto nanjušile pa se vidjela bijela Šuškina plahta u koju smo je umotali, to smo pokrili granjem, lišćem i zatrpali. Opet smo 26.12.2015. otišli gore i opet sve zatrpali, a 28.12.2015. sam bila izuzetno nemirna, našli smo dvije betonske ploče, pokrili njenim bijelim plahtama to malo tijelo, stavili te 2 betonske ploče na nju, nabacili zemlju, velike grane, kamenje, lišće pa opet zemlju i na sve to jedan veliki kamen koji je bio tik uz drvo kraj njenog grobića, sve to stavili gore i prekrili.

02.01.2016. smo bili gore, sve je onako kako smo ostavili 28.12.2015., slikala sam to mjesto gdje spava moj mali cvjetić i srce mi je bilo mirnije.

Pao je snijeg, prekrio je sve, bilo je hladno pa nismo išli gore tih dana, ali opet smo otišli gore, da vidimo u kakvom je stanju sve to, jer sam znala, da te betonske ploče ne dopuštaju, da se išta ispod njih kopa, a i njeno tajno počivalište je prekriveno granama, kamenjem, zemljom i uklopilo se u prirodan izgled šume. Šuška je pokopana u šumi, njeno malo tijelo je darovano zemlji, ali njena duša je sa nama:

Moja 9.knjiga, najtužnija knjiga, "KAMEN NIJE SAM" je posvećena mojoj Šuški, mom malom cvjetiću, a na početku je i posveta:

…u cvijetu ruže je spavala,

u mirisu jasmina se skrivala,

u mojoj duši se smijala

i u srcu nam je zauvijek ostala…

 in memoriam Šuška - 15.2.2002. – 26.11.2015.