Svaki izazov koji nas potpuno obuzme poput teške bolesti, smrti člana obitelji, gubitka posla ili voljene osobe može biti jako stresan, opterećujući do te mjere da onemogući naše tjelesno i psihološko funkcioniranje. Neki od nas osobito su osjetljivi na stresne situacije ili događaje te na ekstreman način reagiraju čak i na svakodnevne odluke.  Dok se neki ljudi pod prejakim pritiskom raspadaju na komadiće, drugi su pod pritiskom visoko produktivni.

Stalna izloženost stresu može iscrpiti tjelesne snage i izazvati kroničan umor, gubitak teka ili prejedanje te druge reakcije. Nesmanjivanje stresa - izazvanog stvarnim ili umišljenim razlozima - može dovesti do hipertenzije koja je dokazani čimbenik u nastanku srčane bolesti, nekih vrsta raka, može doći do depresije ili do posttraumatskog stresnog poremećaja i anksioznosti ili napadaja panike.

Međutim, što je zapravo stres? Do njega dolazi kad postoji neravnoteža između zahtjeva koje postavlja život i naše sposobnosti da se s njima nosimo.

Tko od nas nije izložen stresu gotovo svakodnevno?

I kako mjerimo jačinu stresa koji svakog od nas pogodi?

Da li je stres jači ili slabiji u odnosu na svakog od nas, ili smo mi slabiji ili jači u odnosu na stres?

Kad sam bila mala curica i rano ostala bez majke, nisam znala da su tu gomilu tuge na mojim leđima ljudi zvali stresom. Za mene je to jednostavno bila bol koju sam morala isplakati, držati u sebi, po noći moliti da bih ju prebolila. Danju je bilo teže, kad su djeca išla na ručak, igrala se se majkama i očevima ja sam odlazila u Crkvu i molila. To je bilo moje utočište, mjesto gdje sam nalazila smirenje i gdje je bol zahvaljujući molitvi i psalmima bila puno manja. Međutim to je tek bio jedan u nizu od stresova koje mi je priredio život. 

Danas ne znam u kojem trenutku mi je bilo najteže (u stvari znam ali ne znam da li ću smoći snage da o tome ovdje pišem) jer su sve situacije bile teške i veoma bolne. Mnogi koji su me poznavali rekli su da kad bih prodavala suze,  bila bih najbogatija na svijetu. Nisam ih prodavala, nažalost, tekle su potocima niz moje lice - a ja sam sama sebi pisala pjesme kako bih si ulila snage da izdržim. Nakon što su sve troje djece bili prilično teško bolesni sa dijagnozama od kojih zastane dah u grlu, nisam se predala. Samo sam laganim korakom, odšetala do Kamenitih vrata (u to vrijeme nisam imala auto) klekla i molila. Moja djeca trebala su moju snagu i nisam imala prilike očajavati. Međutim,  dogodilo se čudo. Unatoč neohrabrujućim dijagnozama liječnika i dokumentaciji koja bi obeshrabrila i najjačeg čovjeka, moja djeca su se nakon par dana oporavila  (danas su svi troje potpuno zdravi i odrasli ljudi) a ja opet skupila snagu za nove životne borbe.

Nisam klonula duhom ni kad je meni dijagnosticirana teška bolest - reumatoidni artritis i kada sam sa samo 23 godine ležala u krevetu, pokraj mene moje dvogodišnje dijete, a ja ne mogu iz kreveta već mi samo suze klize niz obraza. Nisam imala snage u rukama ni da ih obrišem, niti da zagrlim svoje dijete.

Vraćajući se iz bolnice, s terapije, šokirana vanjskim izgledom osoba koje su bolovale od iste bolesti kao i ja (komisija mi je odobrila 4 satno radno vrijeme zbog invalidnosti a moje ruke su se već bile deformirale), pala sam. Žena koja je prošla pokraj mene - smijala se misleći da sam pijana ili drogirana, no ja sam se digla i zarekla - NEĆU BITI INVALID, NEĆU BITI BOLESNA NI NESPOSOBNA ZA ŽIVOT. NEĆU SE DATI SLOMITI.

Odluka je bila donijeta ili ću biti pobjednik ili pobjeđena. A gubiti nisam naučila, bar ne na tom području.

Okrenula sam list u  knjizi svojeg života, upisala se na fitnes, pribavila gomilu shema za izradu ručnih radova - goblena i stolnjaka, kupila knjige o sadnji voćki i povrća. Bacila sam se na posao, a kad nisam bila u poslu, tada sam bila na vježbanju. Noćima sam znala vesti goblene do 3, 4 u noći jer od boli nisam mogla spavati.  Bilo je teških dana, kada je tjelesna bol bila jača od snage koju sam imala, a tada je pomagala molitva. Ne znam ni sama koliko puta sam obišla oltar u Mariji Bistrici, moleći, tražeći malo pažnje. I ozdravila sam. Nema čak ni deformacija koje bi ukazivale na to da sam bila bolesna od takve bolesti. Danas kada liječnici gledaju dokumentaciju moju i moje djece, naprosto ne mogu vjerovati, jer nemoguće je nakon tih bolesti biti zdrav tjelesno, biti zdrav duhom (tako kažu liječnici, a ja kažem "Bogu je sve moguće").

Svakodnevnim poslovima kao što su građenje kuće, dječije zadaće, smrti bližnjih i daljnjih članova obitelji (izgubila sam pet najdražih osoba u samo dvije godine), razvod,  nisam dozvolila da me dovedu u stanje stresa. Glumila sam jaku, snažnu ličnost, nesalomivu. Na poslovnim sastancima, uvijek strogo službena, ali uvijek nasmijana bez obzira na osobne probleme i uvijek na distanci.

Tako su prolazile godine, nekad teže nekad lakše, no uvijek isprepletene beskrajnom tugom, boli i žalosti. Između tih boli malo radosti bilo je kao komadić sunca nakon oblačnog dana. Naučila sam se veseliti malim stvarima, radovati se cvijeću u vrtu, kućnim ljubimcima, dječjem napretku. Doduše neprekidno sam naporno radila, drugog izbora nisam ni imala, prvi razlog je bio da prehranim obitelj, drugi da zaboravim bol. No uz sve te trenutke boli, u našem domu uvijek se orio smijeh. Nikada nisam dozvolila da tuga i očaj nadvladaju, osim jednom kada se ni sama nisam smjela pogledati u ogledalo. Oči su bile pune suza, lice sivo od plača, iskrivljeno od bola. Takvom su me vidjeli i drugi i imali su previše problema da bi mi pomogli rješavati još i moje.

No kada sam na lice nabacila osmijeh, to je bila druga priča. Svi su mislili da mi "cvjetaju ruže" i svu su htjeli pomirisati miris tih "ruža".

Moja jutra nisu bila kao u filmovima - nitko mi nije dozvolio da se dugo rastežem u krevetu, niti mi je uz poljubac nosio doručak u krevet. Moje buđenje bilo je oko tri sata ujutro, a ja sam sa strahom, onako tiho, pitala samu sebe: što me danas čeka? Toliko sam se naučila na probleme, boli, patnje i stres da nisam uopće više mislila  da bih mogla dočekati dan bez njega. Podsjeća me to na imunizaciju organizma kod liječenja astme. Provodi se tako da se alergen na koji je osoba osjetljiva ubrizga u krv kako bi se stvorio imunitet. Tako sam ja na sebi provodila imunizaciju od stresa. Svaki dan određena doza stresa da bih bila jaka i otporna.

Međutim, na neke stvari nisam jaka. Za razliku od situacija kada sam se držala gesla "bori se" (u trenucima kad su mi htjeli uništiti život naši tajkuni koji su bacili udicu na moje nekretnine i posao koji radim) bilo je i trenutaka kad nisam imala snage i kad sam se držala gesla "bježi".

Ne, krivo mislite, ako mislite da sam u tim trenucima o kojima govorim izgubila snagu, ili da je stres bio jači od mene, naprotiv čak i tada se nisam dala slomiti, međutim kada čovjek dođe u situaciju da osoba kojoj najviše vjerujete, s kojom dijelite kruh svagdanji, koju godinama uzdržavate da ne bi osjetila teret života, i kada ta osoba od vas uzme veću količinu novca (mislim na nekoliko desetaka tisuća novca u stranoj valuti) a tada nestane, ugasi mobitel, i više nikada se ne javi,  to je najteža bol koja postoji. Ako mislite da je zbog novca, opet pogrešno mislite, nije zbog novca nego zbog razočaranja. 

Jednom je moj sin mene pitao: "majko, što da uradim, posudio sam novac prijatelju a sad se on više ne javlja,  a ja nemam priliku da mu kažem da mi je stalo do njega, a ne do novca, i da bi jednostavna riječ - čuj nemam, vratit ću kad budem imao, sve riješila". Isto to sam i ja pomislila kada je osoba koju sam voljela, poštovala s kojom sam sve dijelila, i koja mi je bila druga sestra, zamijenila naše prijateljstvo hrpicom novca. 

Taj stres još nisam naučila pobijediti, ali s obzirom na obrambeni osjećaj koji se rodio u meni kad su u pitanju ljudi, nadam se da sam na najboljem putu da i na tom području ojačam.